Katolički tjednik

Vrijeme, koje je samo u Božjoj ruci, najbolji je ovozemaljski sudac. Za osobe, događaje i pojave koji izdrže njegovu prosudbu može se kazati da su nešto značile. Ostaviti trag u vremenu snažnije je nego ga uklesati u kamen. Samo se za onoga čiji lik pokrov zaborava i svjetlo budućnosti ne mogu zatrti ni obezvrijediti, može kazati da je „utjecajna osoba“ – bezvremeni influencer. Pri tome razaznajemo kako postoje oni koje povijest itekako poznaje, a svoj su život stavili u službu zla, kao i oni koji su bili revolucionari dobra. No, posebno mjesto zauzimaju oni koje vrijeme prokaže da nisu onakvi kakvim su se predstavljali ili kakvim ih je njihovo doba poimalo. Kao po zakonu spojenih posuda: ako se za nekoga ispostavi da nije onakav kakvim ga se smatralo, onda i svi, koji su mu povlađivali i hvalili ga, spadaju u isti koš; a također ako se ustanovi da je netko puno veći i bolji nego su ga njegovi suvremenici smatrali, znači da su oni koji su ga slijedili i prepoznavali kao vrijedna, bili na dobru putu. Ime koje je već za života onoga tko ga je nosio, a poglavito nakon njegove smrti, proizvodilo oprječne stavove na način da su ga jedni iznimno voljeli, a drugi patološki mrzili, jest: Joseph Aloisius Ratzinger – papa Benedikt XVI.

Upravo u trenutku njegove smrti, 31. prosinca 2022., u 9:34 h zakotrljao se žrvanj vremena koji će temeljito protresti i njegovu osobu. Bez obzira što postoji izreka „O mrtvima samo najbolje“, jasno je da će ovaj Bavarac još dugo biti na streljani liberalističkoga svjetonazora. No, također je nedvojbeno kako će se o njemu govoriti i iz drugih kutova gledišta. Ipak, cjelovitija će se slika tek moći steći kada u ropotarnicu povijesti ode postmoderna sa svojim „izmima“. Kakva će i kolika tada biti Kristova Crkva; koji će svjetski poredak vladati; kako će Zemlja uopće izgledati i čemu će se čovjek klanjati… sve to bit će indikatori ispravnosti ili pogrješnosti nauka pape Ratzingera. I to ne u navijačkom, nego u ontološkom smislu – u onomu što ukazuje na bit koja ne ovisi o nečijem sviđanju, nego o pukim činjenicama.

Ono što se već sada sa sigurnošću može kazati za Benedikta XVI. jest da je bio intelektualac svjetskoga ranga, ali istodobno i ponizan čovjek seoske jednostavnosti i iskrenosti. Njegovo odstupanje s Petrove stolice upravo je to očitovalo. Unatoč svim objedama, sumnjičenjima i napadanjima – pa čak i u krilu Crkve – ostao je dostojanstven. Baš onako kako oni koji žive istinu mogu reći: „Hoće li svi koji misle da su mudri jednoga dana shvatiti kako smo šutjeli iz pristojnosti.“ I to Benedikt nije činio populistički, nego duboko vjernički. Tu se uistinu iščitava njegovo shvaćanje života: da je pojavno, iako neizmjerno važan, ipak samo manji dio vječnosti. Dao je to on naslutiti kroz razgovor s novinarom Peterom Seewaldom koji jepretočen i u knjigu simbolična naziva Svjetlo svijeta. Tu jasno progovara: „Moramo naći nove riječi i načine kako bismo ljudima omogućili probiti zvučni zid konačnosti… Trebali bismo to tako poimati da idemo ususret Gospodinu koji uvijek dolazi, da ulazimo u njegovo dolaženje – i da se tako dadnemo smjestiti u veću stvarnost, stvarnost koja upravo nadilazi svakodnevnost.“ Stoga možemo kazati kako je Benediktov svjetonazor: priprava za taj Susret.

A izgleda da je zapadna civilizacija upravo to smetnula s uma, pa se sve vrti na površnosti. Teško da se itko više bavi uzrocima, nego isključivo posljedicama. Pokazatelj tomu jesu i dominantne teme unutar njemačkoga tzv. Sinodalnoga hoda. A papa Ratzinger je baš svojim sunarodnjacima i subraći u biskupstvu 21. kolovoza 2005. govorio o izazovima koji stoje pred mladim ljudima. „S jedne strane moramo prihvatiti izazove mladeži, s druge pak strane moramo mlade odgajati za strpljivost bez koje se ništa ne može naći; moramo ih odgajati za razbor, za zdrav realizam, za sposobnost odlučnosti … Čovjek zapravo postaje slobodan kada se veže, kada nađe korijene jer tada može rasti i dozrijevati. Odgajati za strpljivost, za rasuđivanje, za realizam, ali bez pogrješnih kompromisa da se evanđelje ne razvodni.“

Hoće li, s kime će i kakve će kompromise Crkva u skorijoj budućnosti voditi, vrijeme će pokazati. Ono što kao upozorenje ostaje jest Isusovo pitanje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Svetački lik intelektualne gromade i ponizna Kristova sluge kakav je bio Benedikt XVI. upravo je na to svojim teološkim radom i cjelokupnim životom upozoravao: sačuvati vjeri i iz vjere živjeti. Zato i jest bio predmet mržnje onih koji mu nisu mogli oprostiti što je zbilja vjernik. Stoga se kao smjerokaz mogu uzeti njegove riječi: „Postoji činjenica postojanja zla koje ostaje i mora biti osuđeno. Zato bismo sa svom radosnom zahvalnošću što je Bog tako dobar i što nam daje svoju milost, trebali zamjećivati i ozbiljnost zla koje smo vidjeli u nacizmu i komunizmu i koje i danas vidimo posvuda oko sebe, te Boga upisati u svoj životni program“ (Svjetlo svijeta, str. 210).