Katolički tjednik

Razumijevajući da nikada do kraja čovjek ne može shvatiti i osjetiti kako je nekom drugom, obično se kaže da „nitko ne nosi tuđe cipele“. Uistinu, da bi se moglo nekoga razumjeti, potrebno bi bilo staviti se „u njegovu kožu“. Tek tada bi se moglo pojedine postupke sveobuhvatnije vrjednovati i objašnjavati. U takvom ozračju „razumijevanja“ otvara se, onda, i prostor razumske podloge praštanja onomu koji je nešto učinio pogrješno. No, još i više od praštanja koje je božanska kategorija, pokazuje se polje suosjećanja koje je najuzvišenija domena čovječnosti. Sveti će pisac u Mudrim izrekama to poticati riječima: „Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju. Otvaraj usta svoja, sudi pravedno i pribavi pravo siromahu i nevoljniku“ (Izr 31,8-9). A da bi čovjek to mogao, nužno je izići iz zone sebičnosti koja se najčešće rađa iz nepovjerenja u Boga i straha od ljudi. Ostajući u toj zoni, nije stoga rijetkost da kradljivcima postanu oni koji su pokradeni; da tlačiteljima budu oni koji su nekoć obespravljeni; i da su nezasitni oni koji su bili gladni… da iz svoje nevolje pojedinci i narodi ne izvuku nikakve pouke. Zato je solidarnost dimenzija kojom valja prožeti one koji mogu „dati“, ali također i one koji su u potrebi.

Tematizirajući to, Biblija naglasak stavlja na ovu prvu kategoriju te poučava kako je solidarnost zapravo dužnost jer se nalazi u području prava i pravičnosti, a ne, u prvom redu, milosrđa. Ilustrativan je primjer iz vremena proroka Jeremije koji, uz ostalo, prorokuje protiv bezbožna judejskog kralja Jojakima (608. – 598. pr. Kr) kojega je na prijestolje – svrgnuvši njegova brata Joahaza – postavio egipatski faraon Neho II. Prorok mu kaže: „Jesi li zato kralj što se cedrom razmećeš? Nije li ti i otac jeo i pio, ali je činio pravo i pravicu i zato mu bješe dobro. Branio je pravo siromaha i jadnika, i zato mu bješe dobro. 'Zar ne znači to mene poznavati?' – riječ je Jahvina“, (Jr 22,15-16). Dakle, iz „poznavanja Boga“, tj. vjere proizlazi dužnost razumijevanja i podržavanja onih slabijih. Zato Sveto pismo za ovoga veli da je „činio što je zlo u očima Jahvinim, sve kao što su činili i oci njegovi“ (2 Kr 23,37). A rabinska ga literatura opisuje kao bezbožna tiranina koji je počinio užasne grijehe i zločine, među kojima su incestuozni odnosi sa svojom majkom, snahom i maćehom te ubijanje muškaraca čije je žene potom zlostavljao i čiju je imovinu prisvajao. Na njegovu se primjeru razaznaje kako su oni koji su na vlasti, dužni imati osjećaja za one slabije jer na taj način izvršavaju obvezu pravednosti.

Može se kazati kako je to razumljivo i čovjeku današnjice: oni koji imaju više, trebali bi pomoći onima koji, zbog različitih razloga, imaju manje jer se tako, u konačnici, ulaže u temelje mira. No, što je sa solidarnošću tih „slabijih“: na koji oni način pomažu izvršavanju pravednosti onim „jačima“ i koliko suosjećanja imaju među sobom? To su pitanja o marginaliziranima, koja ostaju na margini promišljanja, a imaju ogromnu ulogu u cijelom procesu ispravljanja nepravdi i činjenja svijeta boljim. Jer bolest sebičnosti vreba i one koji „imaju puno“ i one koji „imaju malo“. Stoga se dogodi da najgore nepravde počine oni koji su također u oskudici. Narod je to misaono uokvirio izrekom: „Umiljato janje dvije majke doji, a bezobrazno tri!“ Zbilja, i u bosanskohercegovačkoj se domeni toliko puta ovo pokazalo istinitim te je gotovo postalo pravilom kako će se pri dijeljenju bilo koje vrste pomoći naći oni koji bi najradije sve sebi uzeli, smatrajući kako na to „imaju pravo“. I takvi će onda nalaziti „stotinu objašnjenja“ kako su baš oni „najugroženiji“, te nerijetko optuživati sve druge da su „glumci“ i „lopovi“. Ovo će posvjedočiti mnogi svećenici koji su, silom prilika, bili tijekom rata na čelu organiziranja podjele humanitarne pomoći iz Caritasa, ili u tegobnome vremenu poraća koordinirali obnovu kuća, nabavku stočnog fonda i slično.

No, i danas je primjetna slična bezosjećajnost, i to na višoj razini. Naime, još uvijek postoje oni koji – Bogu hvala – prepoznaju kako je BiH zemlja kojoj je potrebna pomoć. Na osobit način različite projekte podržavaju katoličke organizacije iz zemalja Zapada te Republika Hrvatska. Pri tomu se događa da ne postoji nikakva strategija unutar nad/biskupija prema kojoj će se ravnati sve aktivnosti, a koja će upućivati koji su projekti urgentniji i važniji. Nego svatko piše po svome nahođenju malo mareći za drugoga. Stoga se događa da se u jednoj te istoj župi – slikovito rečeno – „po sedmi put“ obnavlja crkveni krov, dok u drugoj on uistinu prokišnjava. Jasno je pak kako bi nemoralno bilo, bez iščitavanja svakoga pojedinoga projekta, kazati da su neki „besmisleni“ ili „krajnje upitni“.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju