Katolički tjednik

Nema dvojbe kako će ovogodišnje došašće, barem kod muškog dijela populacije, biti znatnim dijelom obilježeno sportskim programom. Naime, u Kataru je 20. studenoga 2022. započelo 22. po redu Svjetsko nogometno prvenstvo na koje je reprezentacija Hrvatske došla kao viceprvak svijeta. To u balkanskom mentalitetu – prisutnom i u kolektivnom biću Hrvata – odmah znači kako na ovoj smotri najboljih selekcija trebaju barem ući u finale; odnosno, ako kojim slučajem ne prođu skupinu, da nisu zaslužili ni pojaviti se na prvenstvu. Naprosto, ovdje je tanka crta između euforije i razočaranja, „zvijezda“ i „blata“, slave i pljuvanja. Ljudi se lako oduševe za nešto i još lakše to zaborave. Ako igdje, onda se na ovdašnjem podneblju u praktičnom smislu primjenjuje izreka kako se „ne živi od stare slave“. No, ona ne služi kao osobni korektiv, nego kao univerzalna obezvrjeđujuća kritika onih koji su se bilo kada, u bilo kojoj domeni življenja, izdigli iznad prosječnosti. Prepoznajući, međutim, njezin sadržaj u aktualnom trenutku pojedinačnog i narodnog postojanja hrvatskog čovjeka, poglavito u Bosni i Hercegovini, uočljivo je da stoji kao upozorenje današnjoj generaciji koja se voli dičiti svojim katoličkim korijenima, vjerom i običajima. Stoga bi se mogla uzeti i kao poticajno usmjerenje adventskoga hoda ususret Božiću.

A taj je hod, vjerojatno kao nikada do sada, obilježen „starinom“ koja polako nestaje i „novinom“ koja bez ikakvih provjera nastupa kao nešto bez čega se ne može. Tako komercijalni trikovi bajkovita božićnoga ozračja: kićenja trgovina, gradskih ulica i obiteljskih domova – u načelu tim redom – dolaze već početkom studenoga i traju vrlo često sve do veljače, pa i dalje. Njihova su sastavnica različiti adventski sajmovi, posebni „popusti“ (Black Friday), božićni koncerti i (humanitarne) priredbe. Rekli bismo: ništa što bi samo po sebi odmah zaslužilo kritiku. Štoviše, postalo je to integralnim dijelom zapadne kulture koja izlazi iz okvira isključivo religioznoga te se u njoj prepoznaju i oni koji nisu kršćani kao i oni koji kažu da u Boga ne vjeruju. Međutim, problem je što se od te „šume“ ne vidi „drvo“ – što se uvelike gubi iz vida sadržaj i stvarnost na temelju koje su iznikli ti kulturološki elementi. Baš kao kad djeca misle da mlijeko nastaje u tetrapaku ili da meso raste negdje na grani, a ne da se dobiva klanjem životinja.

Stoga bi u ovo vrijeme kada je „Jahve izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta“ (usp. 1 Sam 3,1), nužno bilo tijekom došašća prenijeti poruku što se to zapravo za Božić slavi i na što se kršćanska duša pripravlja. Prema načelu „Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati“ (Mt 23,23), valja iznova probuditi, u prvom redu, zamrle kršćane. To i jest smisao misa zornica kada čovjek najprije kreće od sebe i svoju vjeru „razbuđuje“. No, promatrajući svoj životni kontekst, može pronaći kako nije malo onih koji su „pozaspali“. A, iako se u Crkvi puno govori o „novoj evangelizaciji“, razvidno je da je to još uvijek na razini lijepih ideja bez konkretne strategije. Odatle se prepoznaje kako je adventsko vrijeme, obilježeno i prisnijim međuljudskim odnosima, trenutak djelovanja u domeni malih, tzv. bazičnih zajednica. U njima se na nenametljiv način mogu započeti razgovori na temu što je to zapravo Božić i zašto je Bog sišao među ljude.

Tragom toga dolazi se do stvarnosti koja nije nimalo bajkovita, a govori o povijesti spasenja. Budući da je ljudska narav, ranjena grijehom praroditelja, bila bolesna, a čovjek u vlasti đavla, trebalo je otkupljenje. Stoga je, kako Crkva uči, „Riječ postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom: Bog 'nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše' (1 Iv 4,10)“, (KKC 457). Drugim riječima, „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Kršćani su to zasigurno nekoliko puta u svome životu čuli, ali se o tomu ne razgovara. O tomu se rijetko ili nikako ne priča ni među Bogu posvećenim osobama, tj. klericima i redovnicima/icama. Zbilja mnogo toga izgleda kao u doba poganstva kada su ljudi obdržavali nekakve liturgijske obrasce koncipirajući svoj odnos prema „onostranomu“ kao razmjenu molbi i uslišanja, žrtava i milosti.

Došašće je, pak, u prvom redu priprava za susret – i to susret s Bogom. U njega čovjek unosi cijeloga sebe...

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju.