Katolički tjednik

Jedna od sveprisutnih poštapalica u svijetu postmodernističkoga relativizma jest da svatko ima svoje mišljenje i da svatko ima pravo. Dok se na jednoj strani može kazati kako je to doseg demokracije i nešto čime se civilizacija može ponositi, na drugoj je vidljivo kako postoji mnoštvo manipulatora i duhovnih predatora koji kroz te mentalne otvore – pod prividom slobode pojedinca – ubacuju svoja „mišljenja“ te se događa da onaj koji govori kako je to njegov stav, zapravo ne misli svojom, nego tuđom glavom. Posljedica je to procesa obezvrjeđivanja autoriteta i izostanka svijesti kako je put do istinske spoznaje, koja prethodi osobnome mišljenju i kreiranju stavova, trnovit. Umjesto toga današnjem se naraštaju nude prečaci (shortcuts) iza kojih u stvarnosti stoje manipulatori, te mlad čovjek ima dojam kako puno zna, a zapravo posjeduje instant – površno znanje koje mu je netko „servirao“. Ono pak nije ni zdravo ni hranjivo te se sve čini kako stasaju generacije koje će ostati duhovno kržljave, ali samodopadne. Zbog toga još veću ulogu imaju obitelji koje su dužne pomoći usmjeriti mlado biće ka zrelosti. No, sve to pod uvjetom da potomstva, pa onda i onih koje treba odgajati, uopće ima.  

Za razliku od prije nekih 30-ak i više godina, kada je bilo uobičajeno da đaci u školi budu čak i fizički kažnjavani, danas se nastoji, ne samo izostaviti bilo kakvu kaznu, nego cjelokupan odgojno-obrazovni proces u potpunosti afirmativno usmjeriti. To u praksi znači kako bi im se trebalo tako pristupati kao da su uvijek u pravu. Iako na prvu djeluje da je takav stav ispravan jer daje podršku u razvijanju osobnosti, ipak se događaju i stvari koje na ovdašnjem podneblju još uvijek djeluju apsurdno, ali su na Zapadu sasvim uobičajene. Tako, primjerice, ako u razred dođe dijete koje kaže kako se ono osjeća kao mačka, onda učitelj mora naučiti mačji jezik i tako mu se obraćati. Štoviše, ne smije ničim pokazati da tu „mačju osobnost“ smatra običnom budalaštinom i dječjim hirom, nego ju treba prihvatiti s ozbiljnošću i otvorenom pozitivnošću.

Plod je to agresivna nametanja gender ideologije koja kaže kako se svaki čovjek ima pravo „opredijeliti“ je li muško, žensko ili nešto treće, neovisno što mu njegova priroda fizički pokazuje da jest. I ta se nakarada, pod krinkom „jednakosti spolova“ (a valjda bi trebalo reći jednakopravnosti, jer spolovi po naravi ne mogu biti jednaki) nastoji instalirati i u školske programe. Istinit primjer iz Australije kazuje koliko je to goropadno i čemu na kraju vodi. Naime, jedan je dječak ušao u raspravu sa svojom kolegicom koja je govorila kako ona ne zna je li muško ili žensko. Rekao joj je kako je siguran da je ona žensko, a on muško – zato što se to već po njihovoj fizionomiji vidi. Ona mu je na to kazala kako je glup jer da to on ne može znati prije barem svoje 16. godine – kada se zapravo treba opredijeliti što je. On je inzistirao kako priroda određuje neke datosti i da to ne može biti stvar izbora pojedinca. Na to ga je ona prijavila ravnatelju škole, nakon čega ga je škola otpustila, uz objašnjenje kako nije prikladan pohađati tu ustanovu jer stavovima nepopravljivo vrijeđa svoje vršnjake.

I premda će se velika većina ljudi na našem komadiću zemlje pod svodom nebeskim ovomu čuditi ili smijati, istina je kako mi „bijemo svoje bitke“. One kažu da je u aktualnom trenutku – a u budućnosti će zasigurno biti još više – osnovni izazov manjak djece. Dok se čekaju najnovije brojke, prema podatcima Agencije za statistiku BiH, u ovoj je zemlji u školskoj 2021./'22. u 1 752 osnovne škole bilo upisano 264 598 učenika, što je u odnosu na prethodnu šk. godinu manje za 3 461 učenika ili 1,3%. Istodobno je u prve razrede bilo upisano 27 906 đaka, što je u odnosu na godinu prije manje za 2,3%. Također, u istom je razdoblju u 313 srednjih škola bilo upisano 108 327 učenika, što je manje za 2 077, odnosno za 1,9%, kad se usporedi s godinom ranije. S obzirom na negativan prirodni prirast te trend iseljavanja, može se, nažalost, konstatirati kako će ova silazna putanja broja đaka biti nastavljena i u 2022./'23. šk. godini. To upućuje da će u mnogim školama biti potrebno računati na reorganizaciju, pa i na zatvaranje nekih od njih.

No, kako je poznato da kvantiteta ne utječe presudno na kvalitetu, jasno je da će svi uključeni u odgojno-obrazovni proces trebati uložiti nemalo truda, znanja i napora. Jer u trenutku kada s Istoka dolazi svakovrsni nered, a sa Zapada pušu liberalistički vjetrovi koji prijete potpuno izmijeniti pogled na čovjeka, Katolička Crkva mora se držati čvrsta nauka i poklada vjere. U prvom redu to znači nastojati biti što autentičniji ne izostavljajući nikoga: počevši od obitelji, preko vjeroučitelja do osoba u duhovnom staležu.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika