Katolički tjednik

Stara je narodna mudrost da se valja uspoređivati samo s boljima od sebe ili barem s onima koji su na istoj razini. U tom smislu jasno je kako se natjecati treba samo u dobru, a nipošto u zlu. Odatle pak slijedi da jadikovke i „upiranje prstom“ u drugoga ne priliče onima koji žele ostati na svijetloj strani povijesti. Stoga je očito kako je prebrojavanje tko je komu više zla nanio, čije su žrtve veće i tko se komu treba ispričavati, u najmanju ruku licemjerno. Međutim, kada se od žrtava i događaja iz prošlosti prave mitovi zarad novačenja za neku ideju u sadašnjosti i postizanje političkoga cilja, onda je nužno ukazati na činjenice, pa makar one bile i brojevi iza kojih stoje žalosne sudbine kao posljedica „tuđega zla“. Istodobno, to nipošto ne znači kako se time može i smije pravdati išta slično što je proizišlo iz „naših“ vlastitih redova. Na toj podlozi potrebno je nekada sagledati agendu dominantne „komšijske“ srpske misli koja je uzrokom i mnogih današnjih nesporazuma.

Neovisno što svatko u sebi nosi određenu dozu zavisti, simptomatično je kako, recimo, srpski mediji nakon bilo kog hrvatskog sportskog uspjeha iskopaju ili izmisle neku priču o Hrvatima kao ustašama, koljačima i srbomrscima. Onda slijede naslovi u kojima su neizostavne riječi: „skandal“, „užas“, „nečuveno“, „strašno“, itd. Kao podloga tomu budu bilo koje hrvatske pjesme, trobojka s prvim bijelim poljem, nošnja, izjave i slično. A nitko, ili rijetko tko, da prije toga pogleda u svoju avliju. Tu bi u prvom redu našao činjenicu kako su Srbi ozakonili četnički pokret te ne vide ništa loše u tomu da ideja velike Srbije, koja je toliko zla donijela na prostore bivše zajedničke države, i dalje živi te u znanom smislu oblikuje političku osobnost. Sve to na „legalan“ način prati ikonografija, pjesme i izričaji… Našao bi, također, kako su mitovi – kao subjektivna interpretacija povijesnih fakata – nešto što se uzima kao dogođena stvarnost. Na satiričan je način to netko iskoristio nakon što nogometna reprezentacija Srbije nije uspjela proći skupinu na Svjetskom prvenstvu u Kataru kada je prikazao srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kako kao govori izborniku Draganu Stojkoviću: „Piksi, pričaj svima da smo pobedili“; „Ali svi su videli rezultat“; „Izgubili smo i Kosovski boj i sad pravimo film u kome pobeđujemo.“

Međutim, od ovoga je otužnije to što se kreira, odgaja i nameće srpskom javnom mnijenju kolektivna samopercepcija kao o ekskluzivnom mučeničkom narodu protiv kojega je „vas svet“, a koji su krivi samo zato što su „pravoslavci i Srbi“. Iz te perspektive nastupa srpsko političko, a, nažalost, nerijetko i duhovno vodstvo. Tako se predsjednik Vučić svako malo poziva na Jasenovac i ustaške zločine kada tumači neke današnje događaje ili pojave; hrvatsku vojnu akciju Oluju koristi kao plašt kojim prekriva sva zbivanja 1990-ih u Hrvatskoj; prisustvo mudžahedina u BiH kao impuls za negiranje genocida počinjena u istočnoj Bosni; a postojanje neovisnoga Kosova kao rijeku zaborava koja će svo dotadašnje tlačenje albanskog naroda odnijeti u nepostojanje. Pri tome „ne pamti“ kolike su i kakve zločine njegovi četnici počinili nad hrvatskim i muslimanskim pukom: da je gotovo nestalo katolika u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini; da je cijela Rama 1942. bila zavijena u crno; da je zapadna Bosna ostala bez 10 katoličkih župa… „Ne sjeća se“ predsjednik ni kako je, primjerice, u Glini 1995. govorio o velikoj Srbiji i kako „nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska“, a ni to da će za „svakog ubijenog Srbina ubiti stotinu muslimana“.

U službi takvoga „zaborava“ bio je i upokojeni patrijarh Irinej (1930. – 2020.) koji je govoreći 2017. o stradanju srpskoga naroda tijekom XX. stoljeća, kazao: „Naša Crkva toliko godina očekuje da čuje reč kajanja i izvinjenja naše braće rimokatolika – nikada nismo tu reč čuli. Verovatno je nećemo ni čuti!“ A na tom je tragu i aktualni mitropolit dabrobosanski Hrizostom koji je uoči mise za žrtve Bleiburške tragedije 2020. poručio: „Nadali smo se da možemo krenuti putem zajedništva. Kako ići zajedno? Ja na Stari Brod na Drini da plačem i oplakujem žrtve Jure Francetića, a kardinal dovodi Bleiburg u Sarajevo.“ Ista je matrica i kod patrijarha Porfirija s kraja 2022. kada mu je zabranjen ulazak na Kosovo, iako želi da se „sačuva mir u našoj južnoj pokrajini“ (da ne spominjemo Oluju).

No, nema sumnje kako se i u ovom slučaju pokazuje da se mučitelji uvijek žele prikazati mučenicima. Uvažavajući sve nevine žrtve srpskoga naroda, stideći se što su to Hrvati počinili i tražeći oproštenje, valja samo tek spomenuti podatke da je, primjerice, Sarajevski dekanat u čijem je sastavu i područje istočne Bosne, uoči II. svjetskoga rata (1937.) imao 33 620 katolika, a 1959. godine – 22 128.; da je u posljednjem ratu prostor RS-a „očišćen“ od nesrba; da su 1990-ih snage na prostoru BiH potpuno uništile 225 katoličkih crkava, kapelica, samostana i župnih kuća; teško oštetile njih 213 (uključujući i 27 grobalja); oštetile još 268; što nas dovodi do brojke od 706 crkvenih objekata koje je porušila i(li) oštetila srpska vojska. A možda ponajviše protiv srpskoga „mučeništva“ svjedoči Banjolučka biskupija koja je danas svedena na ostatke ostataka: od 96 670 duša u 1991. na 35 428 u 2011. (a današnje podatke nećemo ni navoditi).

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju