Katolički tjednik

Gdje izostaje odgovornost, tu se redaju obrazloženja i sve ono što se, makar rubno, može podvući u njihov sadržaj. I dok odgovornost proistječe iz svijeta univerzalnoga, dotle su takva obrazloženja stvar individualne naravi. Uz odgovornost se vežu činjenice, a obrazloženja idu uz interpretacije tih činjenica. Odgovornost je uvijek usmjerena ka općem dobru, a obrazloženja ka interesu i(li) čuvanju obraza individue. Stoga se može prepoznati kako je današnje doba zaglušeno obrazloženjima, a siromašno odgovornošću. Štoviše, individualizirano postmoderno društvo nerijetko smatra kako su obrazloženja odraz slobode, a odgovornost dio okamina prošlosti. No, kao što činjenice, unatoč ljudskim interpretacijama, odražavaju istinu stvarnosti, tako i odgovornost svoju pravu vrijednost otkriva u perspektivi vječnosti. Vječnost je pak bitni segment vjere koja u toj percepciji promatra sva ljudska djela. Iz toga proizlazi kako je odgovornost jedan od temeljnih vjerskih poticaja, koga bi na osobit način oni koji se nazivaju vjerskim službenicima trebali biti svjesni i nadasve promicati. To je poglavito važno u zemlji različitosti kakva je Bosna i Hercegovina koja u tragičnom obliku rata ima iskustvo krajnje neodgovornosti prema svetosti života.

Jasno je onda kako su baš zbog toga izgovorene ili napisane riječi, a i geste ljudi vjere više izložene prosudbi javnosti i kritici nego nekoga drugoga. Zbog toga, kako je u ožujku 2022. papa Franjo poručio ruskom patrijarhu Kirilu, Crkva „ne smije koristiti jezik politike, nego Isusov jezik“. Dakle, općenito uzeto, religija ima i treba što kazati današnjem svijetu, ali na primjeren joj način. Što znači kako si oni koji kao vjerski službenici govore uvijek moraju posvješćivati koji je vjerski „font i fond“ riječi. Pri tomu bi pokretačka i nadahnjujuća snaga trebala biti odgovornost za opće dobro, a ne samo korist vlastite zajednice.

Sve ovo zapravo je tema koja se po inerciji stvarnosti nametnula nakon što je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović 4. ožujka 2023. dao intervju Muslimanskoj televiziji Igman te, između ostaloga, kazao kako Bošnjaci moraju „biti spremni braniti ovu zemlju i oružjem“. Nije, dakako, samo govorio o tomu, ali je to poruka od koje su se zgrozili svi koji na sam spomen rata osjete mučninu. Dapače, ef. Kavazović je tijekom razgovora zahvalio Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi koje su organizirale prikupljanje pomoći u potresu unesrećenom narodu u Turskoj i Siriji te (is)koristio prigodu očitovati kako su danas stvari u BiH glede međuljudskih odnosa – u kontekstu napada na muslimanske povratnike i imame – bolje nego prije. No, dotičući se političke tematike: nastanka države Bosne i Hercegovine te rata, očito je ušao u fond riječi za koji se ne može reći da je svojstven vjerskom poglavaru. Naime, nakon konstatacije kako su 1990-e „bile prijelomne godine u Jugoslaviji“ te da su Bošnjaci – ne spominjući Hrvate – „obnovili državnost“, ukazao je na žrtve koje su podnijeli za slobodu i „ovo što danas imamo“ te uputio kako je današnja borba – „borba u institucijama države BiH“. „A kada one padnu – a imali smo to ’92. kad su one pale – moramo biti spremni braniti ovu zemlju i oružjem. I o tome ne treba ni'ko, dakle, da ima – da tako kažemo – dileme…“, poručio je reisu-l-ulema.

No, koliko to izlazi iz prostora „vjerskoga“, može se naslutiti kada bi se predočilo da, recimo, vrhbosanski nadbiskup „zagazi u te vode“ i podsjeti na činjenice: kako su Hrvati sudjelovali u stvaranju države BiH; konstatira onda kako su tijekom rata podnijeli nemale žrtve – bez kojih ne bi bilo „ovoga danas“; kaže da se prava Hrvata moraju braniti u institucijama poštujući ono što je dogovoreno u sporazumima (Washingtonski i Daytonski); zatim zaključi kako su ta prava pogažena, kako je izigrano sve ono što je u sporazumima dogovoreno; te onda poruči da Hrvati imaju pravo braniti svoja politička prava i oružjem. Dakako, takav bi najprije naišao na nemale kritike unutar svoje nadbiskupije, a istodobno bi – najblaže rečeno – dobio prijekor iz Vatikana. I nikakva mu obrazloženja, ni njegova ni njegovih najbližih suradnika, ne bi puno pomogla. Štoviše, Zakonik kanonskoga prava izričito nalaže: „Neka se klerici sasvim uzdrže od svega što, prema propisima krajevnoga prava, ne dolikuje njihovu staležu“ (Kan. 285 - §1) te, na tragu bavljenja politikom, zabranjuje „klericima prihvatiti se javnih služba koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti“ (isto, §3).

U islamskoj praksi to očito nije tako. Prisjetit ćemo se kako su se nakon vjerske službe aktivno politikom bavili: nekadašnji muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić (preminuo 6. 11. 2021.) te ef. Kavazovićev predšasnik Mustafa ef. Cerić. No, bez obzira na broj glasova koji su na izborima dobivali, nedvojbeno je kako su time svoju prethodnu religijsku ulogu obezvrijedili, poglavito što ljudi na ovdašnjim prostorima očekuju da se „ne miješaju“ politika i vjera.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju