Katolički tjednik

Ono što, između ostaloga, odlikuje ovdašnje podneblje udaljavajući ga od zapadnoeuropskoga, jest nedostatak sustavnosti: bilo da je riječ o životu pojedinca, bilo da se govori o cjelokupnim društvima. Godine civilizacijskoga tamnovanja u turskom vilajetu ostavile su, očigledno, trajne posljedice koje se zrcale u stihijskom pristupu rješavanja problema i javašluku svake vrste. Ne može se kazati da je to nemarnost, nego prije način postojanja – nešto što je utkano u mentalitet „balkanskog“ čovjeka i čega on postane svjestan tek kada ode negdje na Zapad. Integralni dio toga mentalnog sklopa jest i naglost. Ona je bezbroj puta pokazala kako su ljudi u stanju danas „srušiti državu“, a već se sutra ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Društveni poremećaji kojima ovo podneblje obiluje vrlo lako mogu pokrenuti narodne mase, ali je učinak toga „pokretanja“ u načelu kratka vijeka. Rijetki su koji ustraju u realizaciji neke opće ideje koja bi utjecala na poboljšanje kvalitete života. Zbog toga se, od vremena do vremena i od slučaja do slučaja, jave različiti „stručnjaci“ kako bi u javnosti „prosipali“ svoju instant-pamet nudeći površna rješenja bez imalo sustavnosti. A narod opet iznova trpi dok mu „ne prekipi“ pa napravi bunu na koju i sam još brže zaboravi. Sve uistinu upućuje kako je nužna promjena mentaliteta.

Moglo se to prepoznati u reakcijama i sagledavanju zločina koji se 11. kolovoza 2023. dogodio u Gradačcu. Toga je dana, kako su obznanili gotovo svi svjetovni mediji, izvjesni lokalni siledžija Nermin Sulejmanović ubio svoju partnericu Nizamu Hećimović, oca i sina Đengiza i Denisa Ondera te, prije nego li je izvršio samoubojstvo, ranio još tri osobe. Svoj je krvavi pohod, u komu je nevjenčanu djevojku najprije isprebijao da bi joj zatim pucao u glavu, izravno prenosio putem društvene mreže kao da je riječ o nekoj videoigrici ili horor filmu. Da stvar bude gora, ubojica je s nesretnom Nizanom imao bebu koja je u najranijoj dobi već morala svjedočiti zlodjelu najgore vrste. Jedino dobro u tome jest što dijete nije dovoljno stasalo kako bi to očitovanje zla moglo svojim razumom zapamtiti, premda nema sumnje kako će ga, nažalost, osjećati svojim duhom i njime biti obilježeno za cijeli život.

Zločin će se zasigurno pamtiti i prepričavati, ne samo u gradu Zmaja od Bosne, nego i u cijeloj BiH, pa i šire. No, pitanje je – pod zakonitostima „tiktokizirana“ svijeta crnih kronika i golotinje – koliko dugo i s kojom po(r)ukom. Sudeći prema viđenomu, očito samo pod vidom senzacije koja može držati pozornost više od 15 sekundi (koliko, naime, traju prosječni videouradci). Stoga, prvo što upada u oči jest nemogućnost definiranja odnosa monstruozna zločinca i njegove žrtve. Većina je prihvatila sintagmu da je rečena djevojka bila njegova „nevjenčana supruga“. Međutim, to je samo po sebi oksimoron: jer da bi neka ženska osoba bila supruga, mora biti vjenčana, a ako nije vjenčana, onda nije supruga. Kao što, primjerice, netko da bi se zvao svećenikom, mora biti zaređen. I kao što ne postoji „nezaređeni svećenik“, tako ne postoji i „nevjenčana supruga“. A to nas opet dovodi do polazne činjenice kako je u cijeloj priči posrijedi tema, odnosno problem obitelji. Nedvojbeno je kako se on zrcali u životnom usudu i ubojice i njegove žrtve. Jer da je pomahnitali Sulejmanović odrastao u funkcionalnoj obitelji koja bi ga usmjeravala i „izvodila na pravi put“, teško da bi izrastao u takvoga siledžiju; a i da je nesretna Hećimović imala čvrst moralni temelj u vlastitom domu, zasigurno bi se klonula problematična tipa kakav je bio njezin partner.

U javnosti je malo tko uputio na tu dimenziju zločina zaustavljajući se uglavnom na zgražanju, osudi, forumskom prepucavanju i populizmu koji je svoj vrhunac dobio u papazjaniji oko proglašenja dana žalosti nakon što su obavljeni i ukopi žrtava. Sve izgleda kao da se ništa slično nikada na „brdovitom Balkanu“ nije dogodilo. A zbilo se nedaleko od Gradačca – u tuzlanskom kraju; i ne tako davno - 29. svibnja 2008. Tada je psihički rastrojeni Tomislav Petrović, sumnjičeći svoju suprugu za nevjernost, hladnokrvno u zaseoku Trstje u Gornjoj Lipnici kod Tuzle ubio šestero svojih rođaka i susjeda. Od toga se doba promijenilo jedino to što je u terminologiju ušla riječ: femicid – zločin nad ženama, a srozavanje obitelji je nezaustavljivo nastavljeno. Dakle, korijen problema je postao dublji, a udaljavanje od njega veće.

Ponajviše pak što „zvoni“ jest da će ljudi kada se dogodi slično zlo, ustati, vikati i prosvjedovati, ali onda i sve zaboraviti – do, nažalost, nekog novog zla. Stoga je jasno da će obećanja onih koji odlučuju u društvu ostati samo parole, a stihijski pristup jedina strategija. U takvom ozračju dobro je prisjetiti se da ni njemački narod, koji je simbol dosljednosti i sustavnosti, nije bio takav „oduvijek“, nego se u tome vježbao – nekada milom, a najčešće silom.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju