Katolički tjednik

Zašto je toliko mnogo tekstova napisano o Blaženoj Djevici Mariji? Zašto je i danas ona magnet za milijune vjernika diljem svijeta? Zašto je njezino ime – u različitim kulturama, religijama i civilizacijama – najčešće žensko ime? Zašto je, zapravo, veoma lako govoriti o njoj? Najpribližniji se odgovor vjerojatno nalazi u činjenici da je ona Majka – Kristova i Crkve. Ne samo što „u svetoj Crkvi zauzima poslije Krista najviše i nama najbliže mjesto“ (usp. LG 54) nego i stoga što ju ljudi prepoznaju kao onu koja tješi, odgaja, štiti, zagovara kod Boga i zauzima se za čovjeka. Odatle i slika kako će, ako dragi Bog zbog čovjekovih grijeha zatvori rajska vrata, Gospa otvoriti „prozor“. I dok joj se žene utječu jer je žena te ih kao takva može i najbolje razumjeti, dotle joj se muškarci mole kao roditeljici – prepoznajući da nema toga što majka neće shvatiti, oprostiti i učiniti. A kao djeca, i žene i muškarci, idu joj ponajviše kada osjete strah. To je pak stanje sveprisutno gotovo kroz cijelu povijest čovječanstva: kako na osobnoj tako i na općedruštvenoj razini. Govor mržnje, zveckanje oružjem, napetosti i prijetnje, kao i otvoreni sukobi koji prijete prerasti u globalni rat na putu potpunoga uništenja, razlog su što vjernik današnjice također ne smije smetnuti s uma moćnu Gospinu majčinsku zaštitu.

Iako je ljudski rod od svoga postanka obilježen (brato)ubojstvima, nemirima i sukobima, izgleda kako je mržnja posijana u XX. stoljeću – ponajprije kroz dva svjetska rata, urodila višestrukim gorkim plodovima. Očigledno je kako su iznevjerene nade da će početak trećeg tisućljeća biti stoljeće mira. Štoviše, čini se kako „grmi“ na sve strane. Čak je i europski kontinent ponovno poprište užasnoga rata. Nakon što su se uspjeli oduprijeti početnoj ruskoj invaziji, Ukrajinci su dobili vojnu (logističku) podršku zapadnoga svijeta te se može ustvrditi kako se na tlu ove države vodi tzv. „zastupnički“ (proxy) rat između Zapada i Rusije, s odlikama globalnoga. Isto je moguće kazati za, u kolovozu 2022., započete napetosti na Tajvanu a otkrivaju potencijalni međunarodni sukob s nesagledivim posljedicama između Kine i SAD-a. Osim toga, otvorene oružane borbe od 2015. – što predstavljaju možda najveću aktualnu humanitarnu katastrofu, odvijaju se u Jemenu, između ove zemlje čiji je saveznik šijitski muslimanski Iran te sunitske muslimanske Saudijske Arabija koju podupiru licemjerne zemlje Zapada. Također, od 2011. u Siriji se vodi građanski rat s istim elementima „zastupničkoga“ globalnoga konflikta, a koji još uvijek traje.

Pored ovoga, sukobi s etničkom i(li) religijskom pozadinom plamte ili tinjaju na afričkom tlu: u Nigeriji islamistički nomadi gotovo svakodnevno ubijaju ili otimaju kršćane, a slično se događa u Burkini Faso; Kongo, Južni Sudan, Somalija, Mali, Somalija i Srednjoafrička Republika trpe građanske nemire i ratove zbog višestrukih razloga koji imaju i zajedničko obilježje ekonomske naravi; tu je i Etiopija u čijoj regija Tigray nikako da utihnu pobune i sukobi. Osim rečenoga u Africi su prisutne terorističke prijetnje u: Alžiru, Kamerunu, Čadu, Libiji, Mozambiku, Nigeru, Tanzaniji, Tunisu… Ne smije se, u kontekstu nemira i ratova, zaboraviti ni područja: Izraela i Palestine, Afganistana, Sjeverne i Južne Koreje, Iraka te zamrznuti sukob između Turske i Armenije. Također, pobune i građanski sukobi prisutni su u Mianmaru i Haitiju; a borbe između narko-kartela i vlasti u Kolumbiji i Meksiku. Sve to, dakako, doprinosi količini mržnje na svijetu te, posljedično i osjećaju straha i tjeskobe.

S obzirom na iskustva iz prošlosti neminovno je da se to itekako osjeti na jednom civilizacijskom čvorištu kakvo je Balkan gdje su svi protiv svih ratovali. Zbog toga – a prema načelu „Koga su zmije ujedale i guštera se boji“ – narode vrlo lako preplave crne misli i slutnje. No, baš zbog toga nužno je okrenuti se dobru i potražiti stvarni izvor utjehe. A gdje je on, ponajbolje je jednostavnim riječima objasnio Anri Targuš koji je kao maloljetan 1990-ih krenuo u obranu Hrvatske: „Najveće oružje koje sam u Domovinskom ratu imao, koje smo mi branitelji dobili, to je Gospina krunica!“ Razvidno je da hrvatski narod danas bije drugačije bojeve: ali i danas je potrebno prepoznati Mariju kao najvjerniju odvjetnicu i zagovornicu kod Boga te joj povjeriti svoju budućnost. Na osobit način tako je cijelom katoličkom svijetu, netom nakon završetka II. vatikanskoga sabora, preporučio papa Pavao VI. enciklikom Christi Mater od 15. rujna 1966., u trenutcima kada se vodio strašni rat u Vijetnamu i kada se Hladni rat uspinjao ka vrhuncu napetosti.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju.