Katolički tjednik

Često ljudi iz inozemstva ili susjedstva pitaju: „Šta ima u Bosni; kako je u Saraj'vu?“ Najčešći odgovori kod većine vjerojatno budu oni općeniti: „Nema ništa; dobro je!“ No, zasigurno se nađe i onih koji promisle pa kažu: „Ima svašta; dođite i vidite!“ A oni pak koji osjećaju da u „bosanskom loncu“ stalno kuha i da je stanje daleko od „dobroga“, ali im se ne da na poopćena pitanja podrobnije objašnjavati, jednostavno kažu: „Borba…“ I, uistinu, u ovoj je državi to riječ koja objašnjava svakodnevicu: od one uobičajene životne do komplicirane političke. Dok se ova prva može dovesti u blisku vezu s egzistencijalnim izazovima u kojima se nalaze ljudi u susjedstvu i na mnogim stranama svijeta, dotle je ova druga specifična. Jer Bosna i Hercegovina već više od četvrt stoljeća funkcionira kao međunarodni protektorat, bez naznake da bi mogla stvarno postati uređenom državom koja ima dugoročnu budućnost. Premda se nerijetko pojave i drugi izazovi, okvir problema načinjen je od bošnjačkoga unitarizma i srpskoga secesionizma – koji se jedan drugim hrane. Pri tomu srpska dominantna politika djeluje u pravcu očitovanja nemogućnosti zajedničkoga državnog projekta stvorena u Daytonu, a bošnjačka – na tragu zamisli o ekskluzivnom pravu na Bosnu – u cilju stvaranja svoje nacionalne države. Događaji vezani uz najave da visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt razmatra mogućnost nametanja izmjena Izbornog zakona ponovno su ukazali koliko je društvo licemjerno, budućnost neizvjesna, a nada iznevjerena.

U ozračju kada svi bošnjački lideri kažu kako se slažu da Bošnjaci ne bi trebali Hrvatima birati političke predstavnike na bilo kojoj razini vlasti – što je do sada bio slučaj s izborom Željka Komšića i pojedinih Hrvata „po potrebi“ u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i niže nivoe – i kada su ti isti lideri sve učinili kako se ne bi dogovorili s Hrvatima, procurile su u javnost u drugoj polovici srpnja 2022. informacije da visoki predstavnik kani koristiti tzv. Bonske ovlasti i izmijeniti Izborni zakon. Najvažnije u tim izmjenama, pojednostavljeno kazano, bilo bi to da se uvodi cenzus od 3% za izbor zastupnika u Dom naroda: u kantonima gdje ne živi taj minimum naroda, ne bi mogao ni biti izabran zastupnik iz reda toga naroda. To bi u praksi značilo da nijedan Hrvat ne može biti izabran iz Unsko-sanskog i Bosansko-podrinjskog kantona – jer tamo, nažalost, nema toliko hrvatskoga puka. Stvari su do sada funkcionirale tako da bi se pojedini po imenu i prezimenu muslimani (što ovdje u načelu upućuje i na nacionalnu odrednicu Bošnjaci) izjasnili Hrvatima (zapravo „glumili“ Hrvate) ili bi to bili imenom Hrvati, ali „vojnici stranke“ te tako popunjavali ta mjesta i onda u Klubu zastupnika hrvatskog naroda radili protiv tih istih Hrvata. Kada je Schmidt razmišljao to dokinuti, uslijedili su prosvjedi o tobožnjoj diskriminaciji, popraćeni bezumnom ratnom retorikom (k)od pojedinaca – što je pokazalo kako jedno misle, a drugo rade.

Tu se ponovno otkrilo kako je konačni cilj bošnjačke politike stvaranje nacionalne države Bošnjaka, u kojoj bi Hrvati i Srbi (ako si ovi potonji ne bi odcijepili komad zemlje i priključili Srbiji) bili „ostali“. Upravo onako kako je bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić svojedobno, prema riječima nekadašnjega vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija, rekao glavnom rabinu njujorške sinagoge Arturu Schneieru: „Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a što nama ne date jednu državu – BiH?“ U cilju realizacije toga strateškog plana, razvidno je kako svjesno rade na majorizaciji Hrvata, što onda implicira i moralnu odgovornost. Jer u trenutku kada se napokon moglo krenuti putem koji bi ovu državu usmjerio ka normalnijoj budućnosti, a što bi značilo ispravljanje nepravdi koje su najmalobrojniji narod u BiH gurnule na rub političke beznačajnosti, angažirali su se svi važniji čimbenici kolektivnoga bića Bošnjaka kako bi to zaustavili.

I kako sada stvari izgledaju, u tome su uspjeli. Premda je visoki predstavnik ostavio „otvorena vrata“ i za nametanje rečenih izmjena, teško da se u međunarodnu zajednicu koja „brine svoje brige“, može imati povjerenja. Rezultat svega ponovno će biti da ideja države Bosne i Hercegovine dugoročno gubi. Jer barem se na ovdašnjim prostorima pokazalo kako je kratkotrajna budućnost one države u kojoj su njezini stanovnici nezadovoljni i koji ju ne smatraju svojom. Očito je kako trenutačno ne postoje nikakve političke integracijske silnice koje bi, uvažavajući nacionalne identitete, stvarale zajednički državni identitet – kao preduvjet opstanka države.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba