Katolički tjednik

Iako će austrijska književnica Marie von Ebner-Eschenbach (1830. – 1916.) u svojim Aforizmima kazati kako „čovjek ostaje mlad dok još može učiti, stjecati nove navike i podnijeti prigovor“, istina je također da „fizika“ ima svoj pravorijek. On upućuje na činjenicu kako čovjek prolazi kroz različite etape svoga života: od rođenja i djetinjstva, preko mladenaštva i zrela doba, pa do starosti i smrti. I svaki taj životni isječak ima svoje odlike. Jedna je katolkinja, na bolesničkoj postelji, pripremajući se za svoje konačno putovanje, bez imalo rezigniranosti rekla: „Sine, kažu da je starost lijepa. Nije istina, samo je mladost lijepa!“ Premda se to može različito tumačiti, razvidno je kako postoje datosti koje čovjek može obavljati i živjeti samo dok je mlad. Da nije tako, profesionalni bi, recimo, nogometaši koji uživaju u nogometu i njime razveseljavaju milijune ljudi, igrali cijeli život. Tako, bez obzira što je mnogim Hrvatima Luka Modrić „zakon i zakletva“ i što još uvijek na terenu zna pokazati kakav je majstor, istina je kako i njega godine stižu i da je igračka karijera pri kraju. Dakle, kako bi rekao starozavjetni Propovjednik: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“ (3,1). Mladenačko doba jest vrijeme učenja i prikupljanja životnoga iskustva. U tom procesu zadaća starijih jest prepoznati nove okolnosti življenja i posredovati neumrle primjere te ponuditi vodstvo.

Najgore što se u tom procesu može dogoditi jest anakrono tumačiti stvarnost – bilo da se neki događaji, pojave i osobe iz prošlosti definiraju na temelju današnjih spoznaja i okolnosti, bilo da se današnjica interpretira prema načelu „tako je to uvijek bilo“. Generacija onih koji u aktualnom trenutku vode glavnu riječ u društvu odrastala je u dobu komunizma i(li) nesretna posljednjeg rata. Prisjetit ćemo se da je, iz perspektive vjere, to vrijeme bilo obilježeno negiranjem Boga, otvorenom ili prikrivenom mržnjom prema Crkvi te diskriminacijom vjernika. U mnogim je krajevima bivše zajedničke države pravi izazov bio uopće ići u crkvu, a kamoli u javnosti zastupati vjerska načela i zalagati se za vjerska prava. Život se odvijao na podlozi restrikcija slobode i unaprijed zadanih „istina“ koje je režim propisivao. U trenutku kada se to urušavalo, na površinu je probio dugo potiskivani nacionalni element koji je krvlju oblio ovdašnje prostore i obilježio ih mržnjom u neslućenu obliku. Današnji mladi baštine i to breme, uz izazove koje pred njih postavlja postmoderno doba. Tumačiti neke pojave, težnje i usmjerenja mladih ne uvažavajući duh vremena, predstavlja prvotnu grešku u koracima koja će jamačno rezultirati neuspjehom.

Između ostaloga, nužno je voditi računa o redefiniranju pojma slobode, pri čemu je individua postavljena kao vrhovno mjerilo. U takvu ozračju događa se na jednoj strani inflacija religijskih ponuda, a na drugoj indiferentizam, tj. ravnodušnost i nezainteresiranost kao odgovor. Plod toga jest gubitak bilo kakva autoriteta koji nije povezan s materijalnom moći. Tako se i Katoličku Crkvu promatra kao „jednu od“. Štoviše, putem različitih propagandnih materijala „svijeta“, ali i stvarnih grijeha koji su se uvukli u nju, nerijetko ju se doživljava kao licemjernu zastarjelu strukturu koja „ima pravo svoje pričati“, ali „koga to zanima“. Stoga crkveni nauk o vjeri, moralna načela i društvena usmjerenja često ostaju samo dio hijerarhijskih struktura bez stvarnoga učinka u javnosti ili im se pak, iz različitih razloga, konfrontiraju i sami vjernici.

Uz to komunikacijski kanali prema mladoj generaciji zaglušeni su bukom koju proizvodi zloporaba digitalne tehnologije. Osim izazova na području morala, u vidu pornografije i svakoraznih perverzija, tu je temeljni problem traćenja vremena na mnogim društvenim mrežama i aplikacijama te računalnim igricama. Time se smanjuje životni prostor za učenje, interakciju s vršnjacima u realnom svijetu i osobnu izgradnju odnosa s Bogom. Sve to rezultira potencijalno poremećenim redoslijedom prioriteta, zakašnjelim odrastanjem i gubitkom identiteta.

Kako bi im se pomoglo, ne smije se pristati na logiku da je najbolje „pustiti ih na miru“ i „neka sami odluče“. Mlade treba slušati, ali istodobno i usmjeravati. Dobra pouka o tomu dolazi iz bosanskohercegovačke prošlosti: kada su roditelji „u turskom vaktu“, na osobit način žensku djecu, već dok su mala, dali tetovirati – ucrtati im križeve na ruke kako bi se trajno znalo tko su te ih se na taj način očuvalo od napasnika. I današnje doba traži sličnu odgovornost, s time što bi umjesto na ruke temeljne po(r)uke trebalo tetovirati u dušu. Njih je izvrsno uobličio suvremeni mučenik iz San Salvadora sveti biskup Oscar Romero (1917. – 1980.) rekavši u jednoj homiliji 1977.: „Kršćanstvo nije skup istina u koje treba vjerovati, zakona kojih se valja držati ili zabrana. Tako postaje odbojno. Kršćanstvo je Osoba koja me tako silno ljubila da traži i zahtijeva moju ljubav. Kršćanstvo je Krist.“ Ako se mladi naraštaj upozna s Isusom, ako njega istetovira u svojoj duši, nedvojbeno je kako će se susresti s neumrlim idealom i izvorom na kome se može napajati za cijeli život. „Prijateljstvo s Isusom neraskidivo je.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju