Katolički tjednik

Najlakše se posvađati. Dovoljno je da nam se nešto, čak iz domene površnosti svakodnevice ne sviđa, pa da od toga napravimo problem, a kamoli kada je riječ o bitnim stvarima. Zemlja različitosti kao što je Bosna i Hercegovina nudi nebrojeno mnogo takvih banalnih, ali i životnih razloga za prepiranja, svađe i stvaranje nemira – da je potrebno uistinu dosta mudrosti kako bi se na prostorima koje nastanjuju mržnjom izranjene duše, gradio mir i sigurnost. „Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća“, kazat će nenadmašni Meša Selimović u romanu Derviš i smrt. No, kao i u obiteljskom životu, tako je i u društvenom glavni problem što ljudi jedni druge ne slušaju i što se, u načelu, gotovo nikada ne pokušaju staviti u poziciju onoga drugoga – kojega najprije trebamo promatrati sugovornikom, a ne suparnikom. Pri tome je spasonosno voditi se jednostavnim načelom koje je dao Isus Krist: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). To je nedvojbeno i put kojim valja ići ako imalo razumnosti i dobronamjernosti ima u čovjeku. Međutim, svako malo se pokaže koliko je mentalitet ovdašnjih naroda zatrovan i daleko od toga i kako se još uvijek rezonira po načelima isključivosti i t(o)rovanja: „naši“ i „vaši“.

Upravo se to ponovno moglo osjetiti u prvoj polovici lipnja 2023. kada se u javnosti pojavila snimka civilnoga vođe Hrvata Lašvanske doline iz doba posljednjega rata Darija Kordića koji je na nekom očito privatnom druženju (prošle godine?) kazao kako bi „opet sve ponovio“ „Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše integralne, sad, ovdje u tišini: 'Je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata?' Ja sam mu rekao – sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila“, kazao je Kordić kojega je Haaški sud osudio na 25 godina zatvora, ponajviše zbog zločina koje su postrojbe HVO-a 16. travnja 1993. počinile u selu Ahmići kada je ubijeno 116 Muslimana (danas Bošnjaka), od čega 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina.

Neovisno glede konteksta rečenoga, razumljivo je kakve su se emocije – a emocije nikada nisu primarno vođene razumskim argumentima – probudile kod onih koji su to zlo pretrpjeli, kao i kod onih koji su dio istoga naroda. Jasno je kako su odreda bošnjačke političke stranke, pojedinci i vjerski vođe reagirali osuđujuće. Reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović čak je izrekao „prokletstvo zločincima, onima koji ih veličaju i onima koji na to pristaju“. Premda katoličkoj misli i praksi nije svojstveno ikoga proklinjati, nego štoviše i za vlastite progonitelje moliti (usp. Lk 6,28), može se razumjeti takav stav ljudi koji su u posljednjem ratu otrpjeli veliko zlo. Zato zbilja u drugi plan padaju i pitanja na što je Kordić zapravo odgovarao kada je rekao da bi „sve ponovio“, kao i kakva je njegova presuda u Haagu i hoće li se nekada u budućnosti možda otkriti da je osobno mogao proći bez etikete „ratnog zločinca“ da je na Sudu zauzeo drugačiji stav…

Dok Hrvati imaju „zadaću“ uistinu shvatiti kako ovakve i slične izjave i postupci u oko i srce ubadaju Bošnjake, i kako zajedno s njima tu bol moraju oćutjeti, istodobno kao „sugovornici u dobru“ imaju pravo kazati i što ih u tom kontekstu boli. Ne idući u širinu i ne podsjećajući na zlo koje je hrvatski narod u Lašvanskoj dolini, 1993. - ’94. okružen sa svih strana brojno nadmoćnijom bošnjačkom Armijom (omjer je bivao i 10:1), doživio i preživio, valja samo – u okviru konkretna slučaja – ukazati na jednu gorku činjenicu. Ona kaže kako se navedena snimka pojavila onoga dana kada su Hrvati u Vitezu obilježavali 30 godina od ubojstva osmero djece koja su se u večernjim satima toga 10. lipnja 1993. bezbrižno igrala kada je oko 20:45 h (!) doletjela granata s položaja Armije BiH. Zato je otužno i frustrirajuće da se u javnosti najedanput počelo pričati o Kordiću umjesto o tada devetogodišnjoj Augustini Grebenar i njezinu 12-godišnjem bratu Velimiru; 10-godišnjem Borisu Antičeviću; kao i 12-godišnjem Milanu i 18-godišnjoj mu sestri Sanji Garić te 15-godišnjacima Draganu Ramljaku, Draženki Čečuri i Sanji Križanović? Razumijevajući da kod Bošnjaka postoji ogromna bol i osjetljivost za žrtve u Ahmićima, nužno je kazati kako ova djeca zasigurno s tim zločinom nemaju veze. Štoviše, nešto od ovozemaljske istine i pravde dočekale su spomenute bošnjačke žrtve. Osmorica Hrvata iz Lašvanske doline osuđena su na ukupno 107 godina zatvora. Dakako da to neće vratiti vrijeme i učiniti da ožive oni koji su bestijalno ubijeni. Ali jest proizvelo da je barem prepoznato tko su žrtve i tko su ubojice. To se u slučaju osmero nevine djece nikada nije dogodilo. Njihovi „duhovi još lutaju poljima“; kao i „duhovi“ Križančeva Sela, Buhinih Kuća, Šušnja, Dusine…i drugih mjesta u Središnjoj Bosni gdje su domaći muslimani i pridošli mudžahedini izvršili pokolje nad Hrvatima.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju