Katolički tjednik

„Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,9-10).

Rečenica kako se ne mora ići u nama daleke krajeve da bi se izvršavalo misionarsko poslanje, nego se može to činiti i „ovdje“, nekada sliči onom općenitom opravdanju glede posta: „Meni je post svaki dan kad nemam mesa.“ Istina je pak da to nije „isto“. Nisu iste okolnosti, nije ista potreba i, u konačnici, nije ista nakana. U svijesti prosječna katolika na hrvatskom govornom području otići u misije znači pozdraviti se s domovinom za cijeli život, ili barem na neko neodređeno razdoblje, te poći u civilizacijski zaostalije krajeve u kojima ljudi nisu uopće čuli za Isusa. Kao temelj tomu susreću se riječi Sv. Pavla upućene Rimljanima: „Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?“ (10,13-15). No, kada se to zna i primijeni na ovdašnju stvarnost, onda se uistinu može prepoznati da „nešto ne štima“. Zapravo, Apostol je to već objasnio riječima: „Ali nisu svi poslušali blagovijesti – evanđelja!“ (Rim 10,16). Drugačije kazano, i oni koji su kršteni i nekoć čuli za Isusa, potrebno je da poslušaju evanđelja. Što, pak, na temelju stvarnosti koja nas okružuje, znači kako su istinski misionari zbilja potrebni i u ovim našim krajevima.

Da se to komu od starijih vjernika u Hercegovini ili Bosni kaže, zasigurno bi odmah odgovorio kako se sjeća nekoga od misionara koji su dolazili i „držali misije“. Riječ je o pučkim misijama – događaju koji nije potpuno izumro, ali je dosta rjeđi te je najsličniji današnjim duhovnim obnovama. Naime, svećenici vični propovijedanju i dobro „potkovani“ u teološkom znanju, dolazili bi u pojedine župe i držali niz propovijedi na određenu temu, koje su za cilj imale poučiti vjerujući puk istinama vjere te ih u toj vjeri duhovno učvrstiti. Uz to bi neizostavne bile ispovijedi i različite (pučke) pobožnosti kao što su: krunica, klanjanje pred Presvetim i križni put. Sve je činjeno pod vidom poziva na obraćenje, pri čemu bi simbol toga intenzivna događaja koji je nerijetko trajao i po nekoliko dana, bio križ. U taj bi križ onda bila urezana godina u kojoj su održane misije te bi bio postavljen na istaknuto mjesto (često pri ulazu) u crkvi. Za razliku od srednjovjekovne inkvizicije koja nosi negativan prizvuk, ove su misije bile pokorničkoga karaktera, ali pozitivno intonirane kao spasonosna mogućnost, a ne prisila neke „moralne policije“. I ljudi su s ponosom isticali kako su bili dio toga duhovnoga čina, organizirana nerijetko uz patron župe, obljetnicu ili neki veliki blagdan.

Međutim, kako Isus reče u prispodobi o sijaču: „Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode“ (Mt 13,25), jasno je kako svako vrijeme zahtijeva „plijevljenje“ i „pročišćavanje“ srca i pameti kako bi vjera mogla davati plodove. To će Kongregacija za kler posuvremenjeno objasniti u naputku iz lipnja 2020., naslovljenom Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve: „Da bi se Riječ nastavilo naviještati, u kršćanskim zajednicama mora postojati odlučno misijsko opredjeljenje 'koje može sve preobratiti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjega svijeta više nego za samoočuvanje'“, (br. 5). Po svemu sudeći, a na temelju činjenice sveprisutna individualizma, to će biti moguće ostvarivati u ozračju župe kao, kako reče papa Franjo, „zajednice zajednicā“ (usp. Evangelii gaudium, 28). U tomu se može razaznati kako je budućnost Crkve u formiranju tzv. „bazičnih zajednica“ – manjih skupina osvjedočenih vjernika koji svoje zajedništvo u svakodnevici grade u molitvenom i sakramentalnom zajedništvu.

Iz takvih skupina realno je onda očekivati i prave misionare „među nama“ – muškarce i žene koji u Crkvi djeluju iz uvjerenja, a ne kao plaćenici koji samo „usnama časte“, a srce im je daleko od Boga (usp. Mk 7,6). No, ako već nije moguće zaviriti u čovjekovo srce, onda se barem može poticati na izvanjsko očitovanje pripadnosti Kristu i Crkvi. Kao prvi „misionarski zadatak“ onda se može uzeti za cilj vraćanje među katolike vjerničkoga pozdrava: „Hvaljen Isus i Marija!“ Uistinu nije normalno vidjeti da čovjek u crkvenom dvorištu (da ne govorimo o javnim prostorima) prođe, recimo, pored svećenika i ništa ne kaže; ili uđe u župnu kuću te pozdravi s „liječničkim“: „Kako ste?“ Pri tomu bi trebali prednjačiti oni koji za sebe mogu kazati kako su čvršći u vjeri – odnosno oni koji, ako ništa drugo, češće dolaze na misu.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju