Katolički tjednik

Vjerojatno svatko o sebi misli da je barem po nečemu poseban i u nekoj mjeri bolji od drugih. Izraženije od toga jedino je mišljenje roditelja, a nerijetko i djedova i baka, o svojim potomcima, pri čemu se često može čuti: „Nije što je naš, al' stvarno je pametan“, ili „Nije što je naša, al' stvarno je najljepša“, itd. Ključnu ulogu u davanju takvih ocjena ne igraju racionalne činjenice, nego emocionalni doživljaj, odnosno: ljubav. Ona je presudni argument kada se govori o vezivanju ljudi za svoj rodni kraj. Koliko ih je koji u duši pate za svojim zavičajem bez obzira što je možda riječ o seoskoj nedođiji bez infrastrukture svojstvene suvremenoj civilizaciji. Ljubav je i danas prevaga u promišljanju zašto ostati u Bosni i Hercegovini te svoju budućnost ne potražiti negdje drugdje u zapadnom svijetu koji pruža puno više materijalnih mogućnosti nego ovdašnje podneblje. Istodobno, valja se zapitati zašto ona nije i pokretačka snaga u domeni političkoga promišljanja o državnom uređenju ove zemlje i budućnosti njezinih stanovnika, nego se stvari očito ravnaju prema pojedinačnim i stranačkim interesima.

Odgovor na ovo svojedobno je ponudio jedan od najboljih poznavatelja mentaliteta bosanskohercegovačkoga čovjeka, veliki književnik Meša Selimović (1910. – 1982.). U svome bezvremenom romanu Derviš i smrt na usta Hasana, najboljeg prijatelja glavnoga lika Ahmeda Nurudina, nakon njegovih riječi „Činit ću ono što mi zakon i savjest nalažu“, progovara: „Svako misli da će nadmudriti sve druge, jer je siguran da samo on nije glup. A tako misliti zaista je glupo. Onda smo svi glupi.“ Kao nadopunu rečenomu, malo zatim veli: „Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.“

Promatrajući politička događanja koja nerijetko izlaze iz isključivo okvira politike u BiH, teško se oteti dojmu da ova „nadmudrivanja“ nisu ništa drugo nego jednostavno glupava. Međutim, ona izravno utječu na zdravo domoljublje koje je preduvjet za opstanak države kao takve i ljudi u njoj. Očit primjer toga jesu reakcije i sada već „famozna“ večera koju je u Beogradu 12. listopada 2020. predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priredio za bh. goste: predsjednika RS-a Milorada Dodika i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Iako je na Kolegiju Doma naroda Parlamenta BiH bio upoznat s ovim putovanjem, čelnik najveće bošnjačke stranke Bakir Izetbegović na to je reagirao riječima: „Vučić nije pozvao trojicu, već dvojicu, nije to slučaj. Ne bi trebali to da rade Beograd i Zagreb. Bosanski tronožac ne može stajati na dvije noge.“

Nastojeći da to ne bude politički žučno, svoju je reakciju uputio i reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović. Uz ostalo je ukazao da je glavna tema razgovora bila Bosna i Hercegovina, što drži dodatno budnim bošnjački narod. „Prinuđeni smo upozoravati i ponavljati da su dogovori nastali iz takvih razgovora, a bez ravnopravnog učešća Bošnjaka, bili pogubni za region“, mišljenja je u načelu odmjereni reis-ul-ulema koji zaključuje: „Naši potomci odlaze u zemlje Evropske unije zbog sistema vrijednosti i zakona pod kojima će živjeti. Donesimo im bezuslovno te vrijednosti na Balkan, inače će velikodržavni projekti biti teritorije bez ljudi, a Srbi, Bošnjaci, Hrvati i drugi će postati neki drugi narodi, pod drugim nebom.“

Upravo se u riječima političkoga i duhovnoga vodstva bošnjačkih muslimana zrcali korijen problema u ovoj zemlji, ali i naznaka kojim bi pravcem valjalo tragati za rješenjima. Riječ je da „bosanski tronožac“, ukorijenjen u povijesnoj stvarnosti, ne može opstati na dvije noge. No, aktualna situacija kaže kako bi se toga pravorijeka u praktičnom smislu morao držati i onaj koji ga je ovaj put izrekao. Stvarati fantomske noge ili podmetati političke štake pod starosjedilački prostor, jednako je pogubno kao pokušavati balansirati na dvije noge. I kao što ef. Kavazović s pravom upozorava na potrebu ravnopravna sudjelovanja Bošnjaka u razgovorima o BiH, jasno je da se isto valja priznati i zahtijevati za ostale narode. U prvom redu za Hrvate koje se već godinama, u političkom kontekstu, majorizira na način nametanja čovjeka koji će ih mimo njihove volje predstavljati u Predsjedništvu BiH te lažnoga izjašnjavanja Hrvatima ljudi koji nemaju nikakva pokrića takvo što činiti.

Konačno, zarad budućnosti Bosne i Hercegovine i svih njezinih žitelja, zbilja je nasušno potrebno ovdje donijeti i instalirati sustav vrijednosti zapadnih demokracija.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba