Katolički tjednik

Dogodilo se i to, napokon. Hrvatska je izabrana nogometna vrsta na blagdan Sv. Ante Padovanskog 2022., u okviru nadmetanja Lige nacija, svladala Francuze. Na kultnom Stade de Franceu, u pariškom predgrađu Saint-Denisu, konačni rezultat 0:1 postavio je kapetan Luka Modrić iz kaznenog udarca već u 5. minuti susreta. Prekinut je tako crni hrvatski sportski niz protiv aktualnih prvaka svijeta. I to ne samo u nogometu. Zapravo, izgleda kako je Hrvatska jedino u vaterpolu nadmoćnija od Francuske, a u svim drugim sportovima kao da ima kompleks – započet još tamo 1998. kad su Ćirini dečki poraženi u poluzavršnici Svjetskog nogometnog prvenstva. Nekako iz toga doba sežu i sportska rivalstva s Francuzima. Međutim, kada se pogleda povijest, vezā s francuskim narodom uistinu je jako mnogo. Nisu one onako bliske kao s Nijemcima, ali su znakovite. Na crkvenom planu osobito se ističu dvije: jedno krivovjerje i jedna pobožnost. Oboje je ostavilo značajan trag u Bosni i Hercegovini.

Premda nema podataka koji bi sa sigurnošću mogli kazati kako je dualistička sekta katara (tzv. „čistih“) dospjela u srednjovjekovnu Bosnu te se tu ukorijenila kao Crkva bosanska, poznato je da je snažno uporište imala na jugu Francuske i sjeveru Italije kamo su ju s Istoka donijeli, u prvom redu, trgovci, ali i križari. Riječ je o dualističkom krivovjerju koje počiva na principima vječnih načela dobra i zla – kao da bi postojao dobri i zli bog. Upravo je to učenje odgovorno i za izreku koja je preživjela do naših dana: „Teško do zla boga!“ U Bosni su se jednostavno nazivali krstjanima. A da bi netko to postao, morao je naći kuma među članovima Crkve bosanske. Taj ga je trebao pratiti, razlučivati njegove motive i poučavati. S time se može dovesti u vezu i inzistiranje na važnosti kuma, kakvo očito ne postoji ni u jednom narodu na Zapadu: „Bog na nebu, a na zemlji kum!“

Između ostaloga, katari su odbacivali sve što je vezano uz tijelo, odnosno uz materijalni svijet: pa onda i Kristovo utjelovljenje. Protiv njih je s iznimnim uspjehom u Padovi propovijedao Sv. Anto čija se popularnost kod katolika u Bosni zasigurno može dovesti u vezu i s tom činjenicom. Također, činjenica je kako je papa Inocent III. (1198. – 1216.) optužio bana Kulina (1180. – 1204.) da je pružio utočište krivovjercima koje je iz Splita i Trogira protjerao nadbiskup Bernard. Posljedica toga jest i poznata izjava, odnosno ispovijest katoličke vjere od 8. veljače 1203. na Bilinom polju pred papinskim legatom Ivanom de Casamareom. Osim, dakle, ljiljana u grbu srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, koji imaju sličnosti s francuskim znakovljem, razvidna je poveznica i s dualističkim krivovjerjem koje je na svoj način raslo u jednom i drugom biotopu.

No, možda i očitija poveznica s Francuzima zrcali se u pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu komu je posvećen mjesec lipanj. Naime, iako je zamisao o Isusovu Srcu kao izvoru ljubavi prema čovjeku bila prisutna i puno ranije (recimo kod Sv. Bonaventure u 13. stoljeću), za njegovo je štovanje zaslužna ponajviše sveta francuska redovnica, mističarka Margareta Marija Alacoque (1647. – 1690.). Ona je živeći u samostanu sestara klarisa u Paray-le-Monialu u razdoblju od 18 mjeseci, između 1673. i 1675., imala viđenja Gospodina Isusa koji joj je priopćio svoju tugu zbog ravnodušnosti ljudi prema Njegovoj velikoj ljubavi. „Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene“, zapisat će ona o nalogu koji je dobila. To će vremenom dovesti do toga da papa Pio IX. (1846. – 1878.) godine 1856. ustanovi svetkovinu Presvetog Srca koja se ima slaviti u cijeloj Crkvi.

Upravo je tu pobožnost među katolike u BiH donio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler (1843. – 1918.). U svom prvom pastirskom pismu, tj. nastupnoj poslanici koju je naslovio Pod zastavom Srca Isusova, a upućena je 15. siječnja 1882., to je istaknuo: „I ja, braćo, razastirem zastavu i pozivam vas da skupa sa svojim pukom pod njom se kupite; na njoj je Srce Isusovo, trnjem istina okrunjeno, ali i plame ljubavi razprostiruće na sve strane, plame, kojimi pali sve što je griešno, a užiže i naše srce ljubavju napram sebi.“ Zato je nadbiskupiju i posvetio Srcu Isusovu, a kao drugotne zaštitnike uzeo Blaženu Djevicu Mariju i Sv. Josipa. Na taj su način Hrvati u BiH dobili trajnu „francusku vezu“.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba