Katolički tjednik

Moći izabrati za sebe dobro, a pri tome ne naškoditi nikomu drugom – mogli bismo kazati da je bit nutarnje čovjekove slobode. Istodobno, izvanjsko očitovanje slobodna bića upućuje kako ga nitko nema pravo apriorno u bilo čemu i na temelju bilo čega osuđivati, izbjegavati i(li) omalovažavati. Što bi onda značilo da je sloboda, kako reče Sv. Toma Akvinski, organizacijski princip života, na čijoj se podlozi čovjek ostvaruje u svome dostojanstvu Božjega stvorenja.

Zato je i Ivan Gundulić mogao pjevati kako je to dar „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“. No, kao i mnoge druge vrjednote, pozemljari će ju u pravom smislu cijeniti tek ako ju, svojom krivicom ili tuđom zlobom, privremeno ili trajno izgube. Poglavito jer je sloboda nešto što se u aktualnom civilizacijskom trenutku podrazumijeva. No, daleko od toga i da se poštuje. Ipak, puno je primjera koji govore kako čovjek, iako izvanjski na mnogo načina sputavan, živi nutarnje slobodno i vedro. Uzrok tomu jest čvrsta vjera koja se očituje ponajviše tamo gdje je na djelu uskraćivanje i ograničavanje slobode vjeroispovijesti te s time povezano ugnjetavanje.

Premda je svijet nakon iskustva strahota dvaju velikih ratova, uz ostalo, definirao da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi“ (18. čl. Opće deklaracije o ljudskim pravima, iz 1948.), novo, treće tisućljeće donijelo je obnovu progona, diskriminacije i ubojstava, na temelju nečije vjeroispovijesti. Tako nalazimo da su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. To je nedvosmisleno istaknuo i papa Franjo kada je na Stjepandan 2016. rekao: „Mučenika danas ima više nego u prvim stoljećima…“ Međutim, često izgleda kao da se i sami kršćani o tomu stide govoriti, a kamoli raditi kako bi makar malo patnje svoje subraće i susestara, u različitim krajevima svijeta, olakšali. U tom kontekstu, ima ih koji su i Katoličkom tjedniku predbacivali zašto drži rubriku Križnim putem kršćana danas – jer time, kao, odmaže međureligijskom dijalogu i ne doprinosi suživotu.

Ipak, puno važnije od toga „papučo-ljubnoga mišljenja“ jest ne šutjeti na nepravdu i ugnjetavanja koje kršćani trpe u skoro svim krajevima kugle zemaljske. Vjerojatno najglasnija u tom smislu jest karitativna organizacija za pomoć progonjenim kršćanima Open Doors koju je 1955. utemeljio Nizozemac Anne van der Bijl, poznatiji kao brat Andrew. Oni već 20 godina obznanjuju listu (World Watch List) u kojoj rangiraju države po tome kako se odnose prema kršćanima te donose popis 50 zemalja u kojima je najteže biti Kristov vjernik. Čine to, kako su apostrofirali, jer vjeruju da postoji samo jedno Tijelo Kristovo i „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (usp. 1 Kor 12,26-27). Prema njihovu izvješću, tijekom 2020. više od 340 milijuna kršćana doživjelo je neku vrstu progona samo zbog toga što vjeruju u Isusa.

Već dva desetljeća na prvom mjestu je komunistička diktatura Sjeverna Koreja u kojoj se procjenjuje da još uvijek, unatoč nezamislivim okolnostima, živi oko 400 000 Kristovih sljedbenika; komunizam je izvor problema za kršćane i u Kini koja zauzima 17. mjesto. Glede religijske većine u kojoj se događaju progoni, od ukupno 50 rangiranih zemalja, u njih 33 dominantna je religija islam. Kao izravan uzrok progona, „islamističko ugnjetavanje“ je označeno u 27 zemalja, od toga u njih šest kršćanstvo je većinska ili brojem približno jednaka religija islamu (Nigerija). Nasilje u Afganistanu koji je drugi na listi i Somaliji koja je treća, označeno je kao „klanovsko ugnjetavanje“; kao i u Jemenu koji se nalazi na sedmom mjestu. Recimo, progon kršćana u Eritreji uzrok ima „denominacijski protekcionizam“; dok je situacija u Egiptu, Uzbekistanu, Turkmenistanu i Tadžikistanu, Bruneima i Kazahstanu opisana kao „diktatorska paranoja“. „Miroljubivi“ budizam odgovoran je za progone kršćana u Mianmaru, Vijetnamu, Laosu i Butanu. Ipak, promatrajući listu, neupućeni će se vjerojatno najviše iznenaditi kada na popisu vide „egzotične“ Maldive i kandidata za EU – Tursku. U zemlji u kojoj su pod diktaturom Recepa Tayyipa Erdoğana izblijedjela sjećanja na vizionara kakav je bio Kemal-paša Atatürk, sada divlja vjerski nacionalizam pod kojim su kršćani jedva prepoznati kao punopravni članovi turskog društva te se susreću sa svim vrstama pravnih i birokratskih opstrukcija bivajući teško diskriminirani. Novost je da, kako navodi Open Doors, izbacuju iz države kršćane strance koji su oženjeni/udani za turske državljane – i koji imaju djecu koja su turski državljani. „Jedini razlog kojeg mogu zamisliti [prisiljavanja da odem] je taj što smo ljudi vjere, i ponekad smo dijelili vjeru s lokalnim pučanstvom“, rekao je Nijemac Hans-Jurgen Louven koga je ova sudbina u Turskoj zadesila.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba