Katolički tjednik

S obzirom na krvavu prošlost, gotovo svaki se dan u Bosni i Hercegovini može proglasiti danom žalosti. Istina je kako u ovoj zemlji nema naroda koji u nekom trenutku nije kao sociološki kolektiv patio i podnio goleme žrtve. No, također je istina i kako nema naroda koji nikada nije drugima zlo nanosio i kreirao teške nepravde. O tomu naprosto govore činjenice, a ne njihove interpretacije i poglavito ne relativiziranje i „ujednačavanje“ koje je svojstveno postmodernom dobu. Jer još dok u suvremenom smislu riječi nisu ni bile formirane nacije, nego su u prvom planu bila religijska obilježja, u BiH su činjeni teški zločini: katolici protiv bogumila (Bosansko Kraljevstvo), pa muslimani protiv katolika i pravoslavnih (Osmansko Carstvo). A kada su definirane nacionalne zajednice, to je dobilo i veću i goru dimenziju. Tako su zlo nanosili: Srbi Hrvatima i Muslimanima (orijentacijski kazano: u doba I. svjetskog rata i Kraljevine Jugoslavije); zatim Hrvati [katolici i muslimani] Srbima (II. svjetski rat) i Srbi njima; pa komunisti svima, a poglavito Hrvatima (poraće II. svjetskog rata); te zatim Srbi Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima (početak posljednjeg rata) i na kraju svi svima. Da stvarnost bude gora i kompliciranija, ni ovo nije definitivno jer kroz navedena razdoblja nije isto bilo u svakom pojedinom kraju. Međutim, nepobitno je kako spirala zla ima svoj kontinuitet i da bi ga se prekinulo, nužno je izvući pouke iz prošlosti. Na tom putu osnovni su preduvjeti: čuti jedni druge, osjetiti tuđu bol, strahove i želje te prestati s kovanjem skrivenih planova na podlozi varanja drugoga.

Međutim, današnjica pokazuje kako pojedinci i političke partije – vođeni željom za vlašću – upravo cjelokupne svoje programe temelje na pokušajima prijevare. To samo po sebi – iako nije nimalo moralno – spada u domenu legitimnih političkih borbi kakve se vode svuda u svijetu, pa i unutar najrazvijenijih demokracija. Problem je pak što su pri tomu u ovoj zemlji „ulog“ cijeli narodi koji se još uvijek nisu oslobodili plodova mržnje posijane 1990-ih. Tako da politički potezi, koalicije i prijevare u načelu bivaju tumačeni kao djelo učinjeno kompletnom narodu. Stoga se i ideja države ni približno jednako nije ukorijenila u trima različitim narodima (i ostalima), a pogledi na njezinu budućnost često bivaju dijametralno suprotni i suprotstavljeni. Istina, zemlja različitosti kakva je Bosna i Hercegovina, ukoliko se gleda dalekosežno, ne može ni imati jednostavna rješenja. No, to ne znači kako ona uopće nisu moguća. Pokazalo se to u vremenu disolucije Jugoslavije kada su za neovisnu BiH bili Muslimani i Hrvati… a poglavito u američkom Daytonu kada je zaustavljen rat i skrojena današnja država koja zbilja više liči na protektorat međunarodne zajednice, negoli na suverenu zemlju. Razvidno je odmah bilo kako će nakon prestanka oružja trebati raditi na razrađivanju pravnih okvira koji će osigurati mir i normalno funkcioniranje.

Ipak, umjesto „koraka naprijed“ svjetski su moćnici svojim nerazumijevanjem stvarnoga stanja i odnosa unutar BiH, doprinijeli da se uvijek iznova ide „dva unatrag“. A prvo što je (bilo) nužno imati na umu jest upravo kompliciranost ukorijenjena u povijesti i sazdana od: nacionalne, religijske, kulturološke, pa i civilizacijske različitosti. Oni koji to ni danas ne vide, nesumnjivo spadaju među nedobronamjerne ili priglupe koji ove prostore iznova unazađuju. Činjenica da se zbog svih ili pojedinih dijelova ove bh. složenosti i vodio posljednji rat, ukazuje kako ih se mora ukalkulirati u svako buduće rješenje. To potvrđuju likovanja i reakcije koje su bile vidljive nakon objelodanjivanja presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu 29. kolovoza 2023. po apelaciji savjetnika drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Slavena Kovačevića protiv BiH, a u kojoj je utvrđeno kako je njegovo aktivno biračko pravo prekršeno (jer on kao navodno Srbin iz Federacije BiH ne može birati člana Predsjedništva iz srpskog naroda, nego samo Srbi iz RS-a).

Politika koja ide k tomu da izbriše važnost nacionalnoga u političkom životu, stavljajući u prvi plan tzv. „građansko“, kao i ona koja govori o nekom „samoopredjeljenju“, zbilja vode ka istom pravcu: propasti države BiH. Stoga je vjerojatno najbolji komentar na rečenu presudu dao aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt rekavši:„Ovo je novo ohrabrenje da tražimo način izbjeći diskriminaciju i odgovoriti zahtjevima europskih standarda i zahtjevima Europske konvencije o ljudskim pravima.“ Odatle bi najspasonosnije bilo kada bi politički vođe svih triju naroda (i njihovi „šaptači“) iskreno kazali kakvu oni državu uistinu sanjaju: je li to nacionalna država jednoga (bošnjačkog) naroda; ili je to komad zemlje pripojen matici (Srbiji); ili je to federacija triju entiteta među kojima je i hrvatski… Na prijevarama i lažima se može graditi, ali će se ta kuća prije ili poslije srušiti.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju