Katolički tjednik

Nedvojbeno je kako postmoderno društvo ide k tomu da će prva reakcija individualca kada vidi čovjeka u potrebi, biti želja zabilježiti to kamerom i(li) po mogućnosti prenositi uživo na nekoj od društvenih mreža, a ne pomoći. Proces otuđenja dosegnuo je neslućene razmjere, pri čemu i patnja sve više postaje predmetom ljudske znatiželje, a ne sućuti. Razvidno je stoga da okrenutost samome sebi očituje zapravo nedostatak ljubavi koja je jedina kadra od gomile činiti zajednicu. Bitna razlika između ove dvije kategorije nije u humanosti – jer će i gomila vrlo lako prikupiti humanitarnu pomoć za unesrećene – nego u međusobnoj bliskosti koju odlikuje stvarno zanimanje za bližnjega. Na tom tragu nalazi se i posredovanje u korist onih koji sami svojim snagama ne mogu riješiti izazove s kojima se suočavaju, a donijeli su im ih „vrijeme“ i „životne okolnosti“. Slučaj tragična rata u Ukrajini upravo o tomu govori: kada se problemu pristupa navijački u stilu gomile, a ne odgovorno s ciljem iznalaska rješenja na dobrobit „maloga“ čovjeka, kako to zajednica treba činiti. Uzimajući u obzir teološku istinu da je Isus Krist posrednik između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,6-7), moguće je onda, u tom kontekstu, izvući zaključak za osobnu vjeru koja rađa jačanjem nade i usavršavanjem djelotvorne ljubavi.

Gledajući slike koje su 6. lipnja 2023. obišle svijet, a prikazuju golemi vodeni val nastao nakon rušenja Kakhovka brane u južnoj Ukrajini, teško se oteti dojmu kako svijet uistinu malo razumije patnju tih ljudi. Vodena stihija, očito znatno većih razmjera nego što je bila ona prirodna u svibnju 2014. u BiH, poharala je desetke naselja duž donjeg toka rijeke Dnjepar s još uvijek nesagledivim posljedicama za ljude i okoliš u idućim godinama. Stoga nije čudo da za ovu ekološku katastrofu kažu kako je najveća u Ukrajini, poslije nuklearne nesreće u Černobilu 1986. Što i tko točno iza toga stoji, teško je, s obzirom na oprječne informacije, ustvrditi, ali je jasno kako ponovno stradavaju oni najranjiviji, zato što su se „carevi igrali rata“. A taj je užas moguće naslutiti kada se pogledaju statistike koje pruža UN-ov Ured visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR). One kažu kako je od početka ruske invazije, 24. veljače 2022. ubijeno gotovo 9 000 civila, ranjeno oko 15 500, zabilježeno približno 21,5 milijuna graničnih prelazaka iz Ukrajine u druge zemlje (većinom u Poljsku) te oko 12,7 milijuna u Ukrajinu. Također, ukrajinske vlasti procjenjuju da je 19 500 djece prisilno odvedeno u Rusiju ili na okupirani Krim. Tomu se, radi stjecanja cjelovitije slike, mora pridodati ogroman broj vojnika koji su na obje strane poginuli, a koga je s obzirom na teško provjerljive izvore, besmisleno i navoditi…

Sve u svemu, svatko će normalan kazati kako je rat potrebno čim prije zaustaviti – jer ničega pravedna u ubijanju ljudi nema! I to bi trebao biti primarni cilj, pa tek onda promišljati o pravdi i pravičnosti, krivcima i žrtvama, planovima i uzrocima. U tom je duhu i papa Franjo imenovao kard. Mattea Mariu Zuppija za svoga izaslanika koji je 5. i 6. lipnja posjetio Kijev te razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Ovaj je 67-godišnji bolonjski nadbiskup već uspješno sudjelovao u mirovnim pregovorima kojima je, nakon milijun žrtava, 1992. okončan građanski rat u Mozambiku. Također je bio uključen u razgovore koji su 1996. doveli do završetka 36-godišnjeg građanskog rata u Gvatemali, a sudjelovao je i u mirovnim pregovorima u Burundiju gdje je počinjen i genocid. Dakle, riječ je o iskusnu mirotvorcu koji je od početka rata u Ukrajini kritizirao rusku agresiju, ali inzistirao na potrebi dijaloga u potrazi za mirom. Nakon razgovora s ukrajinskim vlastima najavljeno je kako će ići i u Moskvu, premda se govori kako ga neće primiti Vladimir Putin. Međutim, kako je za Corriere della Sera primijetio moskovski katolički nadbiskup Paolo Pezzi: „I od Zelenskog i od Kremlja čitao sam vrlo negativne izjave o mogućem posredovanju. A u takvoj stagnirajućoj situaciji to što je Papin izaslanik otišao u Ukrajinu i dobio odobrenje Kremlja doći u Moskvu, znak je koji sam po sebi ne treba podcjenjivati. To je kontra-trend, znak otvorenih vrata.“

Uistinu, bez obzira koliko bilo negativnih reakcija i među Rusima i među Ukrajincima i njihovim podupirateljima, nesumnjivo je da posredništvo ka pronalasku mira može donijeti olakšanje tamošnjem narodu. Bez obzira što se u moralnoj teologiji može pronaći dovoljno argumenata kako se strani koja se brani treba dati oružje, istina je da je izraz istinskoga zanimanja za ljude „različitih vojničkih odora“, posredovanje ka prestanku sukoba.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju