Katolički tjednik

Živeći na ovdašnjim prostorima, koji su još uvijek onečišćeni ustajalim zrakom mržnje iz doba posljednjega rata, čovjeku je potrebno mnogo mudrosti i poniznosti kako ne bi upao u teški pesimizam i pogubni fatalizam te naposlijetku „digao svoje životno sidro“ zaputivši se u tuđinu. Ono što se „iz aviona“ vidi jest da je izvorišni društveni problem nefunkcioniranje pravne države. Iz toga se uzročno-posljedično rađaju korupcija i nepotizam koji prožimaju gotovo sve pore društva, amputirajući kod ljudi volju za ikakvom kritičkom reakcijom i demokratskom pobunom. Stoga, pokretačka snaga i dalje leži isključivo u nastavku ideološkoga zaluđivanja kratkovidih masa koje bivaju po potrebi iskorištavane zarad očuvanja privilegija vlasti. Simptomatično se to moglo prepoznati kada je u jeku pandemije koronavirusa u svibnju 2020. polusvijet komunističkih boja izmilio iz svojih mentalnih rupa kako bi u glavnom gradu BiH prosvjedovao protiv održavanja mise za žrtve Bleiburške tragedije, dok je istodobno te iste nemoguće pokrenuti na bilo kakvo javno izražavanje protivljenja, recimo, mnogovrsnim poskupljenjima ili strukturalnom lopovluku u državi. Takvo društveno tlo izvrsna je podloga za uzgoj samozvanih vođa i lažnih proroka koji vješto prikrivaju svoj habitus trkača za publicitetom i lovaca u mutnom, dok vrijeme vapi za istinskim liderima.

Na tom tragu Biblija daje nazrijeti kako nijedno razdoblje nije pošteđeno toga. Štoviše, u starozavjetnim se tekstovima često upozorava na lažne proroke koji, idući „niz dlaku“ vlastima, upropaštavaju narod. Tako prorok Mihej upućuje na korijen problema kada pred kraljevima svjedoči: „Jahve upita: 'Tko će zavesti Ahaba da otiđe i padne u Ramot Gileadu?' Jedan reče ovo, drugi ono. Tada uđe jedan duh i stade pred Jahvu. 'Ja ću ga', reče, 'zavesti'. Jahve ga upita: 'Kako?' On odgovori: 'Izaći ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka.' Jahve reče: 'Ti ćeš ga zavesti. I uspjet ćeš. Idi i učini tako!'“ (1 Kr 22,20-22). Posljedica toga zavođenja bilo je Mihejevo proročanstvo: „Sav Izrael vidim rasut po gorama kao stado bez pastira. I Jahve veli: 'Nemaju više gospodara, neka se u miru kući vrate'“ (1 Kr 22,17). Izravan, dakle, ishod lažnoga prorokovanja jest kolektivna zbunjenost i nacionalna dezorijentiranost.

Upravo se takvo što moglo i može prepoznati ponajviše kod hrvatskog katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini. Pritisnuti zahtjevima materijalne obnove i osiguravanjem gole egzistencije, mnogi su prezbiteri u vremenu mučnoga poraća zaboravili da su dionici Kristove, ne samo svećeničke i kraljevske, nego i proročke službe. No, ne može se kazati kako unatoč tomu nisu „podnosili svu tegobu dana i žegu“ (usp. Mt 20,12). Istina je da su podmetali leđa gdje god su se našli te nerijetko bili i otac i majka, i sin i kćerka, i svećenik i sluga, povjerenom im narodu. To je, između ostaloga, doprinijelo činjenici da je većina crkava i župnih kuća kako-tako obnovljena, ali da je duh ipak ostao izranjen i kržljav. Odlika takvih radnika na njivi Gospodnjoj jest samozatajnost – što je u jednu ruku svetačka osobina, a u drugu izgleda kao bijeg od odgovornosti. Oni nikada nisu bili medijski eksponirani i za njih i njihov se rad u javnosti malo zna.

No, zato se zna za one koji su očito zanemarili svoju svećeničku i kraljevsku službu, umislivši si kako su ekskluzivni „proroci“. I dok su prema potrebi upućivali kritike dominantnoj hrvatskoj politici (nekada i potpuno opravdano), bivali su bez ikakva osjećaja za svoj narod, nerijetko sipajući sol na otvorenu ranu. Pod privilegijom redovničkog/svećeničkog habita znali su, pljuvanjem po svome rodu, steći ugled kod onih koji su tom istom (na)rodu – kako u ratu, tako i u miru – radili o glavi. Takvi su bivali instant-popularni. Nekolicina sličnih onda bi pravila „društvo uzajamna divljenja“, obilazeći „morem i kopnom“ da pridobiju „jednog sljedbenika“ i kad bi ga pridobili, prometali bi ga u „sina paklenoga dvaput goreg od sebe“ (usp. Mt 23,15). A plodovi toga – jer po plodovima ćete ih prepoznati (usp. Mt 7,16) – jesu još veće zbunjenosti i kolektivni doživljaj naroda „kao ovce bez pastira“, dok se „proroci“ uznosito šepure po različitim sluganskim medijima.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju