Katolički tjednik

Kada je 8. veljače 2023. preminuo „trener svih trenera“ Miroslav Blažević, tada su mnogi prenijeli dio razgovora koji je legendarni Ćiro svojedobno dao za Katolički tjednik. Na pitanje što da neki od njegovih unuka kaže kako želi biti svećenik, odgovorio je: „Poljubio bih ga u čelo i rekao: Sine, budi svećenik jer to je najčasnija i najteža profesija.“ Dakako, iz različitih razloga, ne misle svi ni slično kao ovaj pokojni Travničanin. Očito je mnogo više onih koji pogrdno govore o svećeništvu, ili bi preciznije bilo kazati da su takvi glasniji te imaju više prostora u mainstream medijima. No, unatoč svim prigovorima, koji idu od pukoga ideološkoga pljuvanja pa do opravdane kritike stvarne sablazni, ostaje činjenica da svećenici na različitim stranama svijeta i danas bivaju jedini glas dobra i ruka spasa ljudima u bilo kojoj nevolji. Mnogi će posvjedočiti kako, iako nije nikakav čudotvorac, ipak ondje gdje se pojavi svećenik, istodobno se otvaraju obzori nade, mijenja se perspektiva i dobiva životni smjerokaz. No, premda ovakva ocjena može trenutno izostati, istina je da prezbitera narod, koji dolazi s njime u doticaj, najprije vrjednuje po tome kakva mu je „pridika“, odnosno kako propovijeda. Stoga je propovijed uistinu prvi „ulog“ koji neki službenik oltara daje u igri životne svakodnevice. Odatle i potreba sagledati koje su njezine odlike, područja zanimanja i dometi.

U prvom redu valja primijetiti kako najbolji sudci u prosuđivanju ovoga nisu ni profesori homiletike, ni učitelji govorništva, ni teolozi, nego sam narod Božji. Za onoga o čijim propovijedima postoji konsenzus, odnosno većinsko mišljenje da su dobre, onda on zbilja i jest dobar propovjednik, neovisno što će „stručnjaci“ kazati. Na osobit način zato što i pri ovoj prosudbi među samim svećenicima postoji ona „vječita“ napast invidiae clericalis – kleričke zavisti. Narod je na duge staze teško prevariti. Jer, bez obzira što netko može biti jednom-dvaput zanimljiv i šarmantan, ali ako iza njegovih riječi ne stoji sadržaj o komu će ljudi promišljati i koji će ih nadahnjivati, brzo će doći na glas da „mlati praznu slamu“; ako pak isključivo inzistira na teološkim pojmovima, pročut će se da „puca iznad glava“ i da je dosadan; priča li stalno u političkim kategorijama i komentira li uvijek društvene pojave – neovisno što može biti rječit i zaokupiti pozornost – dobit će etiketu „političkog telala“ i demagoga. Zbog toga se, vjerojatno više nego igdje, upravo kroz propovijed može vidjeti dokle je svećenik uznapredovao u školi Isusovoj, što su ga naučili na fakultetu i – ponajviše – osjeća li bilo naroda komu je poslan.

Vrlo precizno, jasno i sažeto o ovomu je govorio papa Franjo u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici naslovljenoj Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) koja je svjetlo dana ugledala 24. studenoga 2013., a tematizira navještaj evanđelja u današnjem svijetu. Tako će izričito kazati da je homilija „kamen kušnje na temelju koga se ocjenjuju blizina i sposobnost susreta pastira sa svojim narodom“ (br. 135). Ona je integralni dio euharistijskog slavlja te kao takva ne smije „odskakati“, tj. ni izostati, a ni biti predugačka da se stekne dojam kako je važnija od ostalih dijelova svete mise. Papa inzistira da je propovijed „dijalog Boga sa svojim narodom“ (br. 137). Što bi onda – imajući iskustvo da vjernički puk šuti dok svećenik propovijeda – značilo da propovjednik biva svojevrsni posrednik između Riječi Božje i onoga što narod donosi Bogu kao svoje izazove, brige, radosti i zahvale. Drugim riječima, mora se voditi računa da je „Crkva majka i da propovijeda narodu kao majka koja se obraća svojem djetetu, znajući da ono vjeruje da će sve ono čemu ga ona uči biti za njegovo dobro jer zna da ga ona ljubi. Dobra majka, nadalje, zna prepoznati sve darove koje je Bog dao njezinu djetetu, sluša njegove brige i uči od njega. Duh ljubavi koji vlada u obitelji vodi i majku i dijete u njihovim razgovorima; ondje se poučava i uči, ispravlja i cijeni dobre stvari“ (br. 139).

Zato papa Franjo predlaže svećenicima da trebaju „povećati i produbiti osjetljivost za ono što druge ljude stvarno muči u njihovim životima. Imajmo na pameti da ne treba nikada odgovarati na 'pitanja koja nitko ne postavlja'“ (br. 155). U tome valja iščitati kako nitko ne bi smio stati za propovjedaonicu i govoriti vjerujućem puku ako ne zna koliko koštaju kruh i mlijeko; ako nije svjestan kolike su režije jedne prosječne obitelji; ako ne zna o čemu se u narodu priča i što ljude plaši, a što raduje; koji su izvori blagoslova, a koje sablazni… Nastojeći onda zapodjenuti „dijalog“, treba govoriti „jezikom otaca“, na materinskom jeziku, jer „tada je naše srce bolje raspoloživo za slušanje“ budući da je taj jezik „vrsta zvuka koji ulijeva hrabrost, snagu i zanos“ (usp. br. 139). „Riječ je o povezivanju biblijskog teksta s nekom ljudskom situacijom, s nečim što ljudi žive, s iskustvom koje vapi za svjetlom Božje riječi. Ta briga nema ništa zajedničko s oportunističkim ili diplomatskim držanjem, nego je ona duboko religiozna i pastoralna“, kazat će Papa (br. 154).

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju