Katolički tjednik

San nije samo aktivnost ljudskoga mozga tijekom spavanja, niti tek nesvjesno stanje u kojemu se opravlja središnji živčani sustav. Snovima se opisuje cjelokupnost čovjekova maštanja, želja i planiranja koji se tiču njegova osobnoga, kao i života društva u kojem se nalazi. Obično su oni dobrano suprotni u odnosu na realnost, ali to ne znači da su istodobno i nerealni ili proturazumski. Snovi su, zapravo, stvarnost kakvu bismo voljeli živjeti. U ostvarenju svojih snova ljudi su oduvijek poduzimali različite aktivnosti, pothvate pa i avanture. Tako je, primjerice, odlazak za stalno u Sjedinjene Države nazvan "Američkim snom" kojega i danas mnogi - poglavito iz Latinske Amerike - snivaju i zbog kojega su spremni podnijeti nemalene žrtve pa i prekršiti neke od postojećih zakona. Slično se uočava i kod brojnih migranata koji na različite načine pristižu u zemlje Zapadne Europe. No, o kakvoj to Europi svijet danas sanja?

Realnost Staroga kontinenta u aktualnom trenutku govori o: pogubljenosti, "zamoru materijala" i nedostatku vizije. Sve od rečenoga ima svoje nutarnje i izvanjske čimbenike koji svako malo isplivaju na površinu. Najočitije su, možda, kada je riječ o odnosu prema migrantima i susretu s islamskom civilizacijom. Tako će se, recimo, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan hvaliti kako mu Angela Merkel nije znala odgovoriti zašto je nedavno njemačka policija upala u jednu džamiju za vrijeme klanjanja sabah-namaza. "U našoj zemlji postoji 435 crkava, manastira i sinagoga koji su pod starateljstvom i jamstvom naše države. Nikada nismo nasrtali na nečija uvjerenja, religiju i svetosti, i nikada to nećemo raditi", ispalio je predsjednik Turske u kojoj je prije jednog stoljeća četvrtina pučanstva bila kršćanska, a preostalo ih je tek 0,1%, što predstavlja skoro potpuni nestanak. Iako im ovovjeki sultan, očito, daje "ahdnamu", kršćani iz "nekoga razloga" nisu zadovoljni tom "poveljom o ljudskim pravima". Poglavito jer je njihovu današnjem stanju i broju uvelike doprinio i genocid kojega su Turci počinili nad Armencima potkraj XIX. stoljeća i u Prvom svjetskom ratu. No, te činjenice koje je "genocidom" definirao UN i Europski parlament,Erdoğanova država uporno niječe, ali zato drži lekcije ostatku pogubljene Europe čiji stil življenja uvelike ugrožavaju teroristički napadi.

Međutim, u ovakvoj situaciji izvanjska predbacivanja i nisu najgore što se može dogoditi. Veliki ratovi, bezbožne ideologije nacizma, fašizma i komunizma, pa onda moralni sunovrat i zaborav Boga, proizveli su na ovom kontinentu "zamor materijala" koji je najočitiji u nedostatku smisla života. Dok, primjerice, bogataši na Istoku svoje novce ulažu u promociju svoje religije i gradnju svojih bogomolja, dotle se mnogi na Zapadu doslovce iživljavaju sa svime i svačim, te ne znajući što bi, uređuju si kojekakve vučje jazbine želeći živjeti "u skladu s prirodom". "Kvaliteta života" je mantra koja je došla na mjesto moralnoga sustava vrijednosti pri čemu je onda uživanje postalo ideal. I sve je podređeno tomu. Pa čak se i filozofija koprca u besmislu baveći se jezičnim vratolomijama, bez ikakvih ideja o budućnosti jer se ima dojam da je "sve već viđeno".

Izgleda kako jedina nada ostaje na religiji koja je utkana u europske temelje, a to je kršćanstvo. Papa Franjo tako u svome Pismu o Europi upućenom 22. listopada 2020. državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Pietru Parolinu, uz ostalo, potiče: "Europo, nađi se! Ponovno otkrij svoje najdublje ukorijenjene ideale. Budi svoja! Ne boj se svoje tisućljetne povijesti koja je prozor više otvoren u budućnost, nego u prošlost. Ne boj se te svoje žeđi za istinom koja se od dana antičke Grčke raširila svijetom i na vidjelo iznijela najdublja pitanja svakog čovjeka. Ne boj se žeđi za pravdom koja se razvila iz rimskog zakona i s vremenom postala uvažavanje svih ljudskih bića i njihovih prava. Ne boj se svoje žeđi za vječnošću, obogaćene susretom s judeokršćanskom tradicijom koja se zrcali u tvom nasljeđu vjere, umjetnosti i kulture." No, kao što je u svojoj knjizi Čudna smrt Europe primijetio Douglas Murray, "apeli Europljanima da vrate svoju vjeru - čak i od strane crkvenih vođa - više se ne izražavaju opominjućim tonom iz prošlosti, nego u duhu opoziva ili čak djelomičnoga poraza".

Nažalost, nerijetko se i na Katoličku Crkvu mogu primijeniti Murrayeve opaske: "Poruka religije postala je jedan od oblika ljevičarske politike, inicijative za raznolikost i projekata socijalne zaštite. Takve Crkve zagovaraju 'otvorene granice', a istodobno su oprezne kada je riječ o citiranju tekstova koje su nekoć propovijedale kao otkrivenja" (str. 275). Stoga je razvidno kako danas ne postoji san o Europi, nego o tom snu tek treba sanjati.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba