Katolički tjednik

„Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha ući“, KKC 1167

U rječniku današnjeg čovjeka postoji sintagma „profesionalna deformacija“. Riječ je o stanju koje se, uslijed preokupacije poslom, javi kada netko u gotovo svim životnim situacijama reagira onako kako bi učinio obavljajući profesionalne zadatke – ne mogavši razdvojiti privatni život od poslovnoga. To pretpostavlja da je netko „profesionalac“, što obično uključuje činjenice: da je završio adekvatnu školu i da se tim poslom bavi. Međutim, ako bi netko, recimo, diplomirao novinarstvo, ali nikada nije radio kao novinar, nego kao kuhar, no ipak kaže kako dok čita tekst, pronalazi pogrješke i otkriva spinove – jer mu je to „profesionalna deformacija“, jasno je da ne bi odgovaralo stvarnosti. Bilo bi to na sličnoj razini kao kada bi čovjek koji položi vozački ispit, a nikada ne sjedne za upravljač automobila, rekao da u vožnji prati prometne znakove – jer mu je to „profesionalna deformacija“. Nije, dakle, dovoljno imati papir, nego i baviti se time za što se čovjek školovao. Na tom je tragu moguće ustvrditi kako se netko, primjerice, tko nikada nije ušao u automehaničarsku radionicu, premda je stekao diplomu automehaničara, zapravo i ne može zvati tim automehaničarom. U tom se duhu valja zapitati koliko je opravdano za nekoga tko je kršten, obavio sve „po redu“ što je trebao obaviti (prva pričest, krizma, pa i vjenčanje), ali ga nikada više nema u crkvi, kazati da jest kršćanin. Shvaćanje što je to nedjelja u životu pojedinca i zajednice moglo bi pomoći dati odgovor, ali i konkretne smjerokaze.

Živeći postmoderno doba, na raskrižju svjetova, razaznajemo kako su gotovo neprimjetno izgubljene stvarnosti i vrijednosti koje su se doskora sasvim jasno podrazumijevale. Između ostaloga, uočljivo je u urbanim, a sve više i u ruralnim sredinama kako je nestalo kršćanskoga pozdrava Hvaljen Isus i Marija!, da je zamrla obiteljska molitva i kako je opalo sudjelovanje na nedjeljnim misama. Sve je to dobilo nadomjestak u pozdravu Ćao (eventualno Bog ili Bok), zajedničkom gledanju filmova i(li) serija te u različitim nedjeljnim izletima. Istodobno, obdržavaju se kršćanske svetkovine koje su dobile naglašeno slavljeničku, profanu notu, snažniju od liturgijske. Tako se u pojedinim mjestima umjesto o „patronu“ govori o „danu župe“ – kada se sve drugo ostavlja po strani jer biva (obvezno) organizirana i fešta. No, baš u tom, današnjim ljudima razumljivom, kontekstu nužno je podsjetiti kako je nedjelja: Dan Gospodnji.

Crkva u svom nauku otkriva, citirajući Sv. Jeronima: „Dan Gospodnji, dan Uskrsnuća, dan kršćanâ, naš je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzišao k Ocu“ (KKC 1166). Štoviše, „Nedjelja, 'dan Gospodnji', poglaviti je dan slavljenja euharistije jer je dan uskrsnuća. To je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan kršćanske obitelji, dan radosti i počinka od posla. Dan Gospodnji je 'temelj i jezgra čitave liturgijske godine'“ (KKC 1193). Zato Crkveni zakonik i nalaže sudjelovanje na misi i uzdržavanje „od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela“ (Kan. 1247). Ovo je na osobit i razumljiv način razradio sveti papa Ivan Pavao II. u svome apostolskom pismu Dies Domini objelodanjenom prije četvrt stoljeća, 31. svibnja 1998. Tada je za nedjelju uporabio nekoliko pojašnjenja istaknuvši da je ona: „Dies Domini – Dan Gospodnji; Dies Christi – Kristov dan; Dies Ecclesiae – Dan Crkve; Dies Hominis – Dan čovjeka; i Dies Dierum – Dan nad danima.“ Zaključio je kako „nedjelja na neki način postaje sinteza kršćanskoga života i uvjet da ga se dobro živi“, ali također i da je ona „više nego zapovijed, obdržavanje koje treba promatrati kao potrebu koja izvire iz dubine kršćanskog života“ (br. 81).

Sve bi se to moglo prepoznati u onomu što je hrvatski katolički puk jednostavno nazivao: sveta nedjelja. Što se pod time podrazumijeva, bilo je svima jasno, a oni koji to u životnoj praksi ne bi provodili, bili su označeni kao da „ni u što ne vjeruju“. Zato što je to bio dan kada čovjek, nakon naporna rada, traži od Boga blagoslov, znajući da o njemu ovisi i uspjeh posla i cjelokupan njegov život. Upravo se to u međuvremenu, u tehniciziranoj i digitaliziranoj stvarnosti izgubilo. No, baš na toj podlozi mladom bi se naraštaju značenje i svrha nedjelje mogli predočiti slikom iz svijeta računalnih igrica. Ponajbolje među njima, u eri interneta, napravljene su tako da se ne može pobjeđivati bez ulaganja dodatnoga (stvarnog) novca, kada se kupuju tzv. borbene propusnice (Battle pass). Bez njih igrači mogu biti sudionici igre, ali gotovo pa beznačajni. Slično biva i kada u igri budu ponuđene izvanredne „mogućnosti“ (poput: „svetoga grala“, multiplier points, booster, combo, critical chance, unique drop, baff…) koje sudionici mogu osvojiti ostavivši za trenutak po strani uobičajeni put, ali zato nastavljajući s mnogo većim šansama i dobitima. Nedjelja u realnom životu daje upravo to – nastaviti svakodnevicu na način: ne biti beznačajan i uzaludno se truditi. Jer, kako napisa Kongregacija za kler u naputku od 29. lipnja 2020. Pastoralno obraćenje župa:„U slavljenju euharistije Crkva postaje svjesna značenja samoga svojega imena: to je Božji narod koji se okupio kako bi hvalio, molio, zagovarao i zahvaljivao“ (br. 22). Stoga vratiti svetost nedjelji u vlastitom životu znači, ne samo zvati se, nego i biti kršćaninom.