Katolički tjednik

U današnjem vremenu instant-znanja postoje mnogi savjeti, preporuke i recepti pretočeni u brošure i knjige: kako do uspjeha. Pri tome se uspjeh, dakako, mjeri ovozemaljskim mjerilima: posjedovanja, slave i profita. Onaj tko ga jednom dosegne, nikada se više od njega ne umori, nego se cjelokupni ostatak života trudi kako to održati. Štoviše, za neku se tvrtku ili korporaciju kaže da je uspješna ako dugo traje i opstaje na tržištu. Na tom tragu mnogi će promatrati i Crkvu te reći kako je to samo dobro uređena tvrtka koja nije propala, evo, skoro pa 2 000 godina. I zbilja bi se tako moglo i promatrati da u njezinim temeljima ne postoji onaj božanski element, s Isusovim obećanjem Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). Stoga je svako ustrojavanje ove božansko-ljudske institucije na isključivo ovozemaljskim načelima i „zakonitostima tržišta“ u svojoj biti: promašeno. A upravo se to, nažalost, može prepoznati u stremljenju znatna dijela Katoličke Crkve u Njemačkoj kroz tzv. „obvezujući sinodalni proces“ započet 2019.

Razaznajući i tek površno povijesnu dinamiku toga Hrvatima bratskog naroda, izgleda kako se njemački čovjek teško može otrgnuti mainstreamu, tj. dominantnom svjetonazoru u određenom trenutku svoga postojanja. Sjetili su se toga pojedini novinari kada su njemački nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Kataru 23. studenoga 2022., uoči utakmice protiv Japana (koju su izgubili 2:1), stavili ruke na usta tijekom momčadske fotografije. Bio je to znak prosvjeda protiv FIFA-ine prijetnje sankcijama svima koji budu imali kapetanske trake s duginim bojama(OneLove). No, time su se zapravo svrstali pod, medijskim diktatom nametnuto, trenutačno vladajuće mišljenje u Njemačkoj (i drugim zapadnim zemljama) kako se svagda i svugdje treba propagirati rodna ideologija, pod čijom je kapom sve ono što se sadržajno nalazi u kraticama LGBTQ+. Uz to je njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser, sjedeći na tribinama pored predsjednika FIFA-e Giannija Infantina, takvu traku imala dok je razgovarala s nogometnim administratorom. Novinari su stoga podsjetili kako su nogometaši Njemačke 4. prosinca 1935. prije početka utakmice protiv Engleske u Londonu na White Hart Laneu (koju su izgubili 3:0) nacistički salutirali. Opet, dakle, u službi mainstreama.

No, baš zbog toga još su značajnije i stoje kao smjerokazi one osobe u njemačkom korpusu koje se uspiju izdići iznad toga. Kako samo ponosno iz mora prosječnosti izbija, recimo, lik kardinala Michaela von Faulhabera (1869. – 1952.) koji je od 1917. do smrti 1952. bio nadbiskup Münchena te, između ostaloga, 1951. za svećenika zaredio Josepha Ratzingera. Riječ je, naime, o čovjeku koji se usudio javno usprotiviti nacistima te je 1937. sudjelovao (a neki će reći i dao glavni doprinos) u izradi enciklike Mit brennender Sorge pape Pija XI., u kojoj ukazuje na pogubnost nacizma te potiče na čvrstu vjeru u Isusa Krista i pripadnost njegovoj Crkvi.

Upravo tu Crkvu današnji naraštaj njemačkih klerika, u zajedništvu s kontroverznim Centralnim komitetom njemačkih katolika (ZdK), po svemu sudeći svodi na jednu dobro uštimanu trtku u kojoj bi vladala, u najmanju ruku dvojbeni, tzv. demokratična načela. Naime, u svome „Sinodalnom putu“ Sinodalna je skupština 10. rujna 2022. odlučila kreirati „Sinodalno vijeće“ kao „savjetodavno tijelo koje odlučuje o bitnim zbivanjima u Crkvi i društvu“, a koje treba donositi „temeljne odluke od nad/biskupijskog značaja“. U tom smislu utemeljen je „Sinodalni odbor“ od po 27 biskupa i članova ZdK-a te još 20 članova koje će izabrati „Sinodalni put“, a čija je svrha priprema toga „Sinodalnog vijeća“ do 2026. Takvo bi tijelo, onda, de facto bilo iznad Njemačke biskupske konferencije, a uspostava „Sinodskog vijeća biskupije“ stajala bi očito iznad biskupa. Bio bi to cezaropapizam na postmoderni način.

Ipak, nakon pohoda ad limina njemačkih biskupa, od 14. do 18. studenoga 2022., nad/biskupi: Kölna, Augsburga, Passaua, Regensburga i Eichstätta poslali su 21. prosinca pismo Svetoj Stolici, gdje postavljaju pitanja o tom „Sinodalnom odboru“ tražeći razjašnjenje: „Moram li sudjelovati u 'Sinodskom odboru' zato što je Sinodalna skupština tako odlučila?“ i „Smijem li u tome sudjelovati?“ Odgovoreno im je u pismu koje je 16. siječnja 2023. potpisao državni tajnik Pietro kard. Parolin, a supotpisali pročelnici dikasterija za nauk vjere i biskupe, da „ni 'Sinodalni put', niti bilo koje tijelo koje imenuje on, niti Biskupska konferencija nemaju nadležnost uspostaviti 'Sinodalno vijeće' na nacionalnoj, biskupijskoj ili župnoj razini“...

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju