Katolički tjednik

Jedna od odlika postmodernizma jest gubitak autoriteta, pojmova i definicija. Tako je ono što je nekoć bilo toliko jednostavno danas postalo područjem nesnalaženja, rasprava i sukobljavanja. Pod diktaturom relativizma, proistekla iz individualizma u komu je svaki pojedinac „sam sebi bog“, sve moguće nebuloze shvaćaju se ozbiljno i tretiraju kao relevantno mišljenje. Štoviše, prihvaćanje toga ulazi u opis „naprednoga“, bez istinskoga vrjednovanja sadržaja. Čak i Katolička Crkva na Zapadu, pod udarima ove agresivne liberalističke ideologije, nerijetko savija leđa. Stoga ne treba čuditi što nastane prava panika u političkim krugovima, koji u svojim rukama imaju svu silu mass-medijske mašinerije, kada se u pojedinim zemljama očituju drugačiji stavovi državnoga vodstva. U Europskoj uniji to se osobito može vidjeti na primjerima Mađarske i Poljske – koje budu tretirane kao „nedemokratske“ samo zato što se ne povinuju nakaradnim zamislima (uobličenima u genderizam) koje vode ka civilizacijskom samouništenju. Slična se histerija upravo stvara i kada je riječ o predstojećim izborima u Italiji te Brazilu gdje bi mogle pobijediti opcije koje su za očuvanje kršćanskih vrijednosti nasuprot onima koje ih sustavno razaraju. A kao ilustracija kamo zapravo vode ovi liberalistički procesi, stoji jednostavno pitanje: Što je žena?

Dok je odgovor na njega, ne tako davno, bio zasigurno svima jasan – da je to osoba „nježnijeg spola“, kojoj je u Božanskom promislu stvaranja dodijeljena uzvišena uloga biti donositeljicom novoga života – danas to u zapadnoj civilizaciji više nije sigurno. U potragu za istinom u ovom je kontekstu, između ostalih, krenuo Matt Walsh te jesvoja saznanja, u obliku dokumentarnoga filma, rađena u produkciji The Daily Wirea i u režiji Justina Folka, pod nazivom What is a Woman?, obznanio ove, 2022., godine. Rezultati su u najmanju ruku zapanjujući. Ne prejudicirajući stvari, ovaj je američki politički komentator, praktični katolik i otac četvero djece, isto pitanje postavio ljudima s različitih svjetonazorskih spektara i krajnosti. Oni koji zastupaju tzv. rodnu, tj. gender ideologiju (koja niječe da spolne razlike određuju tko je muško, a tko žensko) u načelu su zbunjeno ponavljali besmislicu da je žena „ona osoba koja se tako osjeća“; oni pak koji su shvaćali pogubnost i banalnost takvih stavova, ukazivali su na spol kao bitnu (biološku) odrednicu, nasuprot nametnutoj (društvenoj) kategoriji roda.

U filmu Walshprikazujekoji su neslućeni plodovi agresivno nametana genderizma. Na tom je tragu, između ostaloga, simptomatičan intervju s američkim kongresmenom azijskoga podrijetla Markom Takanom koji se zalaže za usvajanje tzv. Akta o jednakosti – pri čemu se više ne bi pravile nikakve razlike između muškaraca i žena. Na pitanje znači li to da bi u isti toalet onda mogle ići osobe različita spola, kongresmen je najprije zamuckivao pa onda „demokratski“ prekinuo razgovor. Baš kako su i ostali predstavnici rodne ideologije zaprijetili očitujući na taj način što znači u praksi suprotstaviti se postmodernoj civilizacijskoj diktaturi. Osim toga, gledatelji u ovom dokumentarcu mogu otkriti ono što na prostorima ex-Jugoslavije još uvijek izgleda nepojmljivim kao što su: operacije promjene spola, blokatori puberteta, „transrodni“ mladi čija se pubertetska traženja shvaćaju kao stavovi odraslih osoba te im se vrši kirurška promjena spola uzrokujući nepopravljivu štetu… Tu je i problem sudjelovanja „transrodnih“ sportašica s kojima u natjecanju djevojčice nemaju nikakve šanse.

Kao glavne krivce zbog čega je sve tako, sugovornica dr. Miriam Grossman prokazuje dijabolični lik i djelo Alfreda Kinseya (1894. – 1956.) te Johna Moneya (1921. – 2006.). Prvi je već poznat kao začetnik seksologije i zlotvor koji je pod krinkom znanstvenog istraživanja vršio pedofilske radnje, ali su njegovi rezultati i danas prihvaćeni kao znanost. A drugi je novozelandski psiholog i „seksolog“ koji je zapravo skovao sintagme: rodni identitet i rodne uloge. Njegova je naopaka ideja da se dijete rađa „rodno neutralno“: nije ni žensko ni muško, nego se tijekom odrastanja može izjasniti što je, na temelju toga „kako se osjeća“. Zato je razumljivo da je zagovarateljima takva samoubilačkog svjetonazora Matt Walsh doviknuo: „Svi ste vi zlostavljači djece. Vi lovite osjetljivu djecu i indoktrinirate ih u svoj suludi ideološki kult, kult koji ima mnogo fanatičnih stajališta, ali nijedno nije toliko poremećeno kao ideja da su dječaci djevojčice, a djevojčice dječaci.“

Na kraju se – unatoč opasnosti upasti u područje teorija zavjere – teško otrgnuti dojmu da iza svega stoji smišljeni plan uništenja zapadne civilizacije utemeljene na kršćanskim korijenima. Plan koji je nastao u sotonskim kružocima neovisno kako se zvali.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju