Katolički tjednik

U kultnom filmu bh. redatelja Ademira Kenovića iz 1987. Ovo malo duše postoji scena kad se mali vraća kući i pokazujući četiri prsta, govori ocu da je dobio tri jedinice. Ovaj ga pita je l' tri ili četiri, a on dodaje još jedan prst pa veli: „Ćet'ri, ćet'ri“ i pojašnjava: „Učitelj kaže da sam najgori u školi.“ „Pa zar more 'ko od Nihada gori bit'“, pita otac misleći na dječakova brata, a mali odgovara: „More.“ „Pa vidim da more“, konstatira otac udovac izričući istinu da od gorega uvijek može postojati gore. To nije neka utjeha onomu koji se nalazi u lošoj životnoj situaciji, ali jest poticaj za sagledati sve okolnosti pa dovodeći ih u relaciju s nečim što je možda lošije, pokušati objektivno procijeniti vlastito stanje. U duhovnom smislu to je prigoda za obnovu vjere, kako Sv. Petar piše: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu“ (1Pt 5,8-9). Dakle, za razliku od isprazna stava kako „uvijek može gore“, valja svoj život i životne okolnosti iščitavati kao mogućnost za napredovanje. To je put nade, a ne očajanja. Toga se dobro sjetiti na vremenskoj razdjelnici između dviju godina, kada bacamo pogled unatrag i izvirujemo u ono što nas očekuje.

S obzirom na sva događanja tijekom minule 2020., mnogi će kazati kako ne može biti gora. Neki ju čak uspoređuju s 1993-om, pa najradije koriste ocjenu koju August Šenoa zapisa u svome dnevniku zadnjeg dana 1880.: „Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo.“ Puno je uistinu toga što bismo mogli opisati kao tegobno. Na općedruštvenom planu svijet je obilježila virusna pandemija o kojoj je prvi glas došao na kraju 2019. iz kineskoga grada Wuhana. Ovu je bolest Svjetska zdravstvena organizacija 30. siječnja 2020. prepoznala međunarodnom prijetnjom, a 11. veljače koronavirus nazvala COVID-19. Mjesec dana poslije proglasila je pandemiju. Milijuni su zaraženi ovim virusom koji prvotno napada čovjekov respiratorni sustav, a sami Bog zna koliko ih je zbilja preminulo od te pošasti.

Istodobno, Europa je ponovno bila na udaru islamističkoga terorizma. Najprije je 18-godišnji mladić čečenskoga podrijetla Abdoullakh Anzorov na uliciu predgrađu Pariza u po bijela dana, 16. listopada odsjekao glavu gimnazijskom profesoru Samuelu Patyju zato što je ovaj učenicima pokazivao karikature proroka Muhammeda. Zatim je također u Francuskoj 29. listopada u Nici život izgubilo troje ljudi kojima je jedina krivnja što su išli u crkvu. Njih je priklao 21-godišnji Tunižanin Brahim Aoussaoui koji jekao „migrant“ netom prije stigao na Stari kontinent. Potom je 2. studenoga 20-godišnji Kujtim Fejzullai, Albanac podrijetlom iz Makedonije, usmrtio četvero, a ranio 23 ljudi u austrijskom glavnom gradu Beču… I što je još gore, nedvojbeno je kako ima onih koji ovakve zločine podržavaju i pravdaju. Nažalost, očito je da postoji nakaradna ideologija s kojom će se najprije islam kao religija, a onda i zapadna civilizacija morati suočiti umjesto isprazna ponavljanja kako to „nema veze s islamom“.

Slično kao što društva nastala raspadom Jugoslavije moraju jedanput pogledati u oči istini o Drugom svjetskom ratu i poraću kada je namjesto jednog zločinačkog režima (nacističkog) došao drugi zločinački režim (komunistički). O nužnosti toga svjedoče događanja koja su se u prvoj polovici svibnja 2020. zbila u Sarajevu kada je Katolička Crkva slaveći misu za žrtve Bleiburške tragedije, doživjela pravi medijski linč i samo zahvaljujući policiji, nije „pala mrtva glava“. Masa polusvijeta tada je usred grada zaigrala Kozaračko kolo i pjevala partizanske pjesme. Uz ostale, član Predsjedništva BiH Željko Komšić čestitao im je što su na „dostojanstven način“ iskazali nezadovoljstvo u povodu „služenja mise u spomen ustaških zločinaca“. Bilo je to zapravo ponižavanje sarajevskih katolika – dok su sarajevski Hrvati poniženi još 1993.

Ipak, katolici su u BiH tijekom 2020. svjedočili i drugačijim vijestima. Papa Franjo je 22. siječnja vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom imenovao dotadašnjega prvog vojnog biskupa u BiH mons. Tomu Vukšića. Također, prihvatio je 11. srpnja odreknuće od biskupske službe mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskoga mons. Ratka Perića te na njegovo mjesto postavio mons. Petra Palića, dotadašnjeg hvarskog biskupa. Vinku kard. Puljiću – koji je 2020. proslavio 75 godina života, 50 misništva i 30 biskupstva te predao „odreknuće od službe“ – Papa je 29. listopada javio da ostaje „dok se drukčije ne odluči“. Dakle, unatoč činjenici osipanja katoličkoga puka iz BiH – jer su na kraju 2019. bila 353 872 katolika, što je za 11 816 manje nego godinu prije – vidljivo je da „nismo zaboravljeni“. A brojni realizirani projekti svjedoče o živosti ove mjesne Crkve.

Što donosi 2021., to samo dragi Bog može sa sigurnošću znati. No, stvarnost oko nas govori da će ju neke teme zasigurno obilježiti.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba