Katolički tjednik

Ako u postmodernom dobu nešto treba dobro zapamtiti i s time računati, to je onda: da se očito ništa ne podrazumijeva. Dominantni individualizam, čak i najveće gluposti i najgore banalnosti opravdava kao "mišljenje". Uslijed toga stradavaju prirodni zakoni i općeljudske norme pa pojedinac ostaje bez čvrsta misaonog oslonca, a društvo bez onoga što je za očekivati da se "podrazumijeva". Razvidno je da takvo stanje nije plod slučajnosti, nego planskoga djelovanja različitih središta moći. U takvu ozračju pod prividom slobode, puno je lakše, onda, za svoje interese "unovačiti" mladoga čovjeka, nego kada je isti navezan, utemeljen ili usidren u ono što se nekoć podrazumijevalo. Dok nastoji ostvarivati svoje poslanje u aktualnom trenutku, i Crkva bi trebala imati ovo na umu. Vjerojatno je već nastupilo vrijeme kada je nužno krenuti od "abecede" s temeljnim pitanjem: "Tko je taj Isus Krist?" Postoji li u njemu privlačna snaga i za ovo doba?

Ozračje u kojemu se Crkva o ovomu pita i gradi svoju agendu odavno je definirano kao novopoganstvo. Mnogo toga liči na situaciju u kojoj se našao apostol Pavao došavši u Atenu. Kako bilježi Sveto pismo, prvi mu je dojam bio ogorčenost jer je promatrajući grad, vidio koliko je "pokumiren" (usp. Dj 17,16), odnosno koliko je u njemu kipova, koliko praznovjerja, koliko duhovnoga lutanja. No, i to je pokušao iskoristiti kao prigodu naviještanja Radosne vijesti. "Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem" (Dj 17,23), kazivao je Apostol naroda Atenjanima koji su ga ismijali kad je progovorio o temelju vjere - o uskrsnuću, iako ni tada nisu baš svi otišli od njega.

Ni današnjem čovjeku na prvu ne "sjedaju" ozbiljne stvari. Međutim, poglavito mladi vrlo rado će slušati o uspješnim ljudima, junacima, cool tipovima koji plivaju protiv mainstreama; drugim riječima, životne priče koje nadahnjuju. I premda je jasno kako ih je moguće različito tumačiti - osobito ono što je zapravo "uspješno" - razvidno je da, primjerice, pitanje: "Na koji način moje ime može biti uvršteno u popis najutjecajnijih ljudi stoljeća?", daje naslutiti što je to važno. Istina, i među "najutjecajnijima" postoje oni koji nikomu ne bi trebali biti uzori jer su lice svijeta mijenjali zlom, a ne dobrom - i mogli bismo kazati da je zajednički nazivnik takvima: diktator. No, puno je više onih dobrih, nadahnjujućih primjera, iako je sve ljudsko nesavršeno.

O tomu svjedoči život sportske legende, vjerojatno najboljega nogometaša u povijesti - Diega Armanda Maradone (1960.) koji je preminuo 25. studenoga 2020. Riječ je o čovjeku čije je ime bilo magnet za sve koje je imalo zanimao sport. Ono što je on na nogometnim terenima izvodio bilo je do tada "neviđeno" te su ga zbog toga i zvali "Mali zeleni" - aludirajući da je njegova vještina izvanzemaljska. S izabranom vrstom svoje Argentine u Meksiku 1986. postao je svjetski prvak, a njegov gol rukom - zbog Falklandskog rata (1982.) omraženoj - Engleskoj nazvan je "Božjom rukom". Status "besmrtnika" priskrbio je nastupajući za talijanski, do tada osrednji, klub Napoli gdje je očito upao u "loše društvo". I tu za njega kreće ona loša strana priče koja ga je u konačnici i koštala (sportskog) života.

Poput Maradone, koji je bio nogometni uzor, i na mnogim drugim poljima realizacije ljudskoga postojanja postoje iznimni primjeri. Među njima je i onaj velikog humanista, liječnika, glazbenika i protestantskog teologa Alberta Schweitzera (1875. – 1965.) koji je svoj život utrošio pomažući potrebitima u Francuskoj Ekvatorskoj Africi, odnosno Gabonu. Za svoj humanitarni rad 1952. dobio je Nobelovu nagradu za mir, prigodom čega je kritizirao uporabu atomske bombe i stvaranje "nadčovjeka". "On ne posjeduje, srazmjerno svojoj snazi, i nadljudski razum. A takav bi razum bio potreban kako bi uporabio dobivenu snagu za postizanje razumskih ciljeva, a ne samo za ubijanje i razaranje…Time je očito dokazano nešto što se prije pokušalo skriti: što više raste snaga nadčovjeka, on biva sve siromašniji", upozorio je ovaj filantrop koji ipak nije propustio uputiti neutemeljenu kritiku papi Piju XII. zašto nije učinio više za Židove u II. svjetskom ratu.

Već je mnogo puta ponovljeno kako je sve ljudsko nesavršeno. Pa i uzori su nesavršeni. No, baš zbog toga valja istražiti lik Isusa Krista koji nije samo čovjek. A kao čovjek bio je sve ono što i danas nadahnjuje: blizak običnoj raji, altruističan, sve suprotno od mediokriteta i režimskoga profitera... riječju: potpuno cool tip. Istraživanje njegova života neminovno dovodi do nadahnuća egzistencije. Taj bi pothvat mogao doći kao pastoralni poticaj u ovogodišnjem došašću, kada su ljudi silom neprilika pandemije koronavirusa oslobođeni materijalističkih priljepaka.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba