Katolički tjednik

Jedna od stvarnosti koja (od)uvijek intrigira čovjeka jest vrijeme. Bez obzira koliko bilo definicija, ono ostaje zagonetka. To je dobro izrazio Sv. Augustin u svojim Ispovijestima: „Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekomu na pitanje to razjasniti, ne znam.“ No, nema dvojbe da je zapravo život sazdan od vremena. I kao takvomu, prvo mu je obilježje prolaznost. Baš onako kako, mnogima omiljeni narodni pjevač na ovdašnjim prostorima, Toma Zdravković napisa u pjesmi posvećenoj „njegovoj“ Silvani Armenulić: „Sve je u životu prolazno, moj druže! I ljubavi i tuge, i svi sretni dani!“ Jasno je, onda, ono što narod često ponavlja: da će svega biti, samo jednoga dana neće biti nas. Što onda znači kako valja voditi računa o vremenu koje nam je darovano. Sveti Pavao će na tom tragu poticati: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ (Ef 5,16). Ako je prema tomu suditi, razvidno je kako cjelokupna društva, a na osobit način bosanskohercegovačko, ne žive nimalo mudro. Štoviše, upravo suprotno – jer toliko je godina izgleda uzaludno prošlo. Opomena je to i Crkvi koja, također, svoje poslanje ostvaruje u vremenskoj protežnici.

A koliko su zapravo ljudi zaokupljeni vremenom, svjedoče i opisi da ga se može: ukrasti, protratiti, iskoristiti, upropastiti, otrpjeti, izgubiti, pa i „kupiti“… Vrijeme također može biti: sporo, brzo, dugo, kratko, teško, varljivo, stalno, sumorno, vedro, olovno; može letjeti, vući se, protezati, iscuriti… Ono može proždirati čovjeka, može ga liječiti; može biti pravo, može biti pogrješno. I u svakom slučaju vrijeme je, kako se god pogleda, vrijedno i skupocjeno. Bit toga u svojoj je kratkoj priči o lokalnom harambaši Juanu Murañi,objavljenoj u knjizi Izvješće doktora Brodija iz 1970., uhvatio argentinski pisac i jedan od najistaknutijih književnika XX. stoljeća Jorge Luis Borges (1899. – 1986.). „Ne znam koliko su dugo trajale naše nevolje. Tvoj nam je pokojni otac jednom rekao da se vrijeme ne može mjeriti danima, kao što se mjeri novac dolarima i centima, jer su dolari svi isti, a svaki dan je drugačiji, a možda i svaki sat. Nisam baš razumio što je htio reći, ali te su mi se riječi urezale u pamet“, zapisao je Borges.

Da je to uistinu tako, moglo se vidjeti u užasnoj prirodnoj katastrofi koja je zadesila ljude u Turskoj i Siriji. U potresu koji je 6. veljače 2023. pogodio dijelove ovih dviju zemalja, prema podatcima koji se još uvijek ažuriraju, stradalo je više od 40 000 stanovnika i uništeno na stotine tisuća domova. S obzirom na narav tragedije, spasioci su se borili s vremenom nastojeći doći do preživjelih koji su pod ruševinama čekali izbavljenje. Njihova svjedočanstva slažu se u tomu kako je svaka sekunda važna. U mnogim slučajevima upravo je toliko nedostajalo kako bi nekomu spasili život, a opet toliko je bilo dovoljno kako bi nekoga živoga izvukli ispod tona betona i čelika. Nevjerojatne su vijesti da su ljudi uspjeli preživjeti i tjedan dana nakon potresa. No, takvi su, nažalost, iznimka jer razlika između života i smrti sublimira se u izreci „Ne časeći časa“, odnosno ne gubeći vrijeme.

A današnja situacija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini govori kako su godine uzaludno potrošene. Umjesto integracije, tj. okupljanja oko zajedničke ideje normalne budućnosti, još uvijek prednjače dezintegracijske silnice političkoga nadmudrivanja zarad isključivo vlastitih interesa. Nakon rata koji se vodio zbog „nacionalnog“, u vremenu koje je slijedilo nužno je bilo uvidjeti kako se bez prolijevanja krvi ne može dijeliti zemlju koja je povijesna stvarnost sazdana od različitosti; kao što je i neminovnost uvažiti to „nacionalno“ kako bi se moglo neke priče zatvoriti i krenuti naprijed. Uslijed izostanka toga, već više od četvrt stoljeća imamo izrazito raslojeno društvo s različitim pogledima i na prošlost i na budućnost. Neki još uvijek „ne znaju“ za Srebrenicu, veličaju svoje „komandante“ i drže kako je „sav svijet“ protiv njih; neki „misle“ kako njihova Armija nije pravila zločine, nije imala logore i nije provodila etničko čišćenje; a neki opet glavu guraju u pijesak ne želeći shvatiti promašaje vlastite politike ograničena teritorija koja je donijela nemalo zla svima. Uz to, nakon svakih izbora i iznevjerenih obećanja ljudi umorni i rezignirani ne mogu ništa drugo do kazati da će i to proći. Zbilja će proći, ali proći će i život. I upravo tu leži odgovornost za sadašnji trenutak.

Iz iste odgovornosti, ali u prvom redu prema vječnosti, i Crkva mora „iskupljivati vrijeme“. Rečeno zajedničkim nazivnikom: ne smije se ponašati kao uspavana ljepotica koja čeka „nešto“. Odviše je izazova na ovom podneblju kako bi se bavila samo vanjskim izgledom. I postoji dosta toga što se na njezinu unutarnjem planu može činiti, a ne čini se. Nekada izgleda kako se čeka da prođe vrijeme...

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju