Katolički tjednik

Bez obzira koliko je nekada mučno slušati govor o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u Crkvi ili čitati potresne životne priče onih koji su time obilježeni te pratiti sudske procese protiv klerika, redovnika ili crkvenih laika, iz čega proizlazi osjećaj stida da pripadamo istoj zajednici, nema sumnje kako će to Crkvu katoličku pročistiti „kao zlato u taljici“ (usp. Mudr 3,6). Zbog težine zločina i golemih posljedica – kako na „ovom“, tako, jamačno, još i više na „onom“ svijetu – grješnike iz crkvenih redova koji su seksualno iskorištavali maloljetnike treba kazniti najtežom kaznom. Štoviše, zbog činjenice kako bi Crkva morala ostati sigurno utočište kada se takvi zločini dogode i u obiteljima (a nažalost tamo se najviše i događaju!), te bi moralne spodobe – da je kojim slučajem Bog čovjeku dao ovlast oduzimanja tuđega života – bile prvi kandidati za smrtnu kaznu. No, taj je konačni sud Gospod Bog ostavio sebi, a ljudsko se društvo, na temelju Božjih zapovijedi i pozitivna ljudskog zakona, mora potruditi učiniti sve kako se to zlo ne bi širilo i ostalo nekažnjeno. Međutim, upravo se na tom „čvorištu“ prepoznaje civilizacijska hipokrizija: na jednoj strani s pravom se ukazuje na prijestupnike koji su dio Katoličke Crkve i traži da budu najstrože sankcionirani, ali se na drugoj strani ništa ne čini kako bi se sasjekao korijen toga zla u svijetu.

Štoviše, postoji mnoštvo primjera kako se ovu temu koristi za obračun s onima koji ne pristaju na nametanje protu-zdravorazumske gender (rodne) ideologije i s njom povezanih agresivnih „trans“ i „homo“-seksualnih određenja, a koji pak izvorište svoje današnje društvene pozicije na Zapadu imaju u pseudoznanosti utemeljenoj upravo na pedofiliji i sličnim perverzijama. Ostavljajući po strani rezultate nedavnoga glasovanja njemačkih biskupa na njihovu „Sinodalnom putu“, koje se itekako s ovime može povezati,kao ilustraciju ove dominantne društvene dvoličnosti – ne čitajući ništa „između redaka“, nego upravo ono što doslovce „piše“ – možemo navesti slučajeve: nadbiskupa đakovačko-osječkoga Đure Hranića, pokojnog australskog kardinala Georgea Pella (1941. – 2023.) te Svetog pape Ivana Pavla II. (1920. – 2005.).

Najnoviji je (iz ožujka 2023.) primjer u hrvatskoj javnosti mons. Hranića kojega se proziva što – očito – najradije nije „ubio“, u međuvremenu preminuloga, svećenika optuženoga za pedofiliju. Je li nadbiskup, s obzirom na materiju tretirana djela i dotičnoga prezbitera, trebao drugačije postupiti, mogu prosuditi i nadležna crkvena tijela. No, zašto ga se tako žestoko napada, otkrivaju sami oni koji to čine predbacujući da je on: „jedan od istaknutih homofoba među hrvatskom svećeničkom elitom“, protivnik Istanbulske konvencije i „da istospolni parovi udomljavaju djecu“; borac za zabranu abortusa i rada nedjeljom te zadržavanje vjeronauka u školi.

Gotovo pa identično spočitavalo se pok. kardinalu Pellu koji je zbog svoga položaja još gore prošao s obzirom da je osobno bio optužen za pedofiliju i nevin odležao 404 dana u zatvoru – kako je definirao australski Vrhovni sud. A njegov je glavni krimen očito bio (i danas jest) što nije povio kralježnicu pred nasrtajima genderizma, nego im se hrabro suprotstavio. Primjerice, s pričesti je kao nadbiskup Melbournea vratio neke koji su došli u crkvu noseći zastave „duginih boja“, a poslije su takvi „prosvjedovali“ za vrijeme njegova ustoličenja 2001. za nadbiskupa Sidneya, kao i na njegovu ukopu 2023.

Slično se u aktualnom trenutku u Poljskoj „razvlači“ lik Svetog pape Wojtyle: najprije preko knjige Maxima Culpa kontroverznog autora Ekkea Overbeeka, a onda i dokumentarca Franciszkańska 3 (adresa metropolitanske kurije u Krakówu) koga je emitirala tamošnja TVN24 u vlasništvu američkog Warner Brosa. Papu se optužuje da je kao nadbiskup Krakówa (1964. – 1978.), prema arhivima tajne poljske komunističke službe i iskazima žrtava, zataškavao pedofiliju. No, kada se pogleda vrijeme i mjesto ovih optužbi, može se uočiti iste slike i isti potpis genderizma s ciljem rušenja aktualne vlasti u Poljskoj koja se kao najdominantnija katolička država u Europi uspješno odupire liberalističkoj agendi.

Naposlijetku, da cilj ovakvih optužbi nije borba protiv pedofilije, nego protiv svega što stoji na putu bolesne samoubilačke rodne ideologije i njezinih slijepih sljedbenika, svjedoči činjenica kako je jedan od stupova „znanosti“ na koju se „trans“ i „homo“-seksualizam poziva: Alfred Kinsey (1894. – 1956.), čovjek koji je normalnom seksualnom praksom smatrao, ne samo homoseksualizam, nego i pedofiliju i općenje sa životinjama. „Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ukoliko nije kulturalno uvjetovano, uznemiravalo zbog toga što mu netko dodiruje genitalije, zašto bi se uznemiravalo kad vidi genitalije kod drugih ili kad doživi neki još specifičniji seksualni kontakt“, pisao je taj perverznjak u svome djelu Seksualno ponašanje kod žena (str. 121). Općenje pak sa životinjama pravdao je kako se toga gnušaju samo „oni koji nisu bili u prilici takvo što iskusiti“. Takav je onda „znanstvenik“, radeći na Sveučilištu Indiana, kreirao put onomu što je danas na Zapadu općeprihvaćeno i što se želi nametnuti posvuda u svijetu: da su sve vrste seksualnog ponašanja normalne.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju