Katolički tjednik

Obično se kaže kako nakon nekog iskaza valja najprije vidjeti tko govori, pa onda što govori. I najčešće je to tako, s obzirom da u postmodernom dobu – kada je svatko istodobno i primatelj i pošiljatelj komunikacijskog sadržaja – sve je moguće hvaliti i kritizirati, obožavati i obezvrjeđivati. K tomu, rijetki su koji će zbog bilo čega napisana i(li) izgovorena na bilo koji način odgovarati jer je sveprisutni diktat da svi imaju „pravo“ na sve. Odatle je uistinu i potrebno najprije vidjeti tko je subjekt nekoga suda, a onda što je njegov sadržaj. U tom kontekstu, mudri će ljudi anonimne poruke ili e-pošiljke s lažnih adresa (koje danas nije teško prozreti) jednostavno izbrisati ne ulazeći uopće u njihovo razmatranje. Kada se, dakle, promotri tko govori, jasno je da se onda na temelju njegove vjerodostojnosti vrjednuje i ono što je rekao. Tako nije isto kada nešto kaže rimski papa i kad nešto prokomentira korumpirani predsjednik države. Zato je razvidno kako je pred svakim čovjekom zahtjev vjerodostojnosti: stajati nedvojbeno iza svojih riječi i suditi vazda „ni po babu, ni po stričevima, već po pravdi Boga istinitoga“. I praveći razliku između grijeha i grješnika, na kraju valja konačni pravorijek uvijek prepuštati Bogu, otvarajući tako perspektive za prekidanje mržnje i mir među ljudima. To bi, očito, trebala biti i uloga vjerskih vođa u postkonfliktnim društvima. Štoviše, kada se i svi „umore“ od dijaloga, oni ne smiju „zatvoriti vrata“.

Međutim, nakon što je u svibnju 2020. mitropolit dabrobosanski Hrizostom, zbog mise zadušnice u Sarajevu za žrtve Bleiburške tragedije, obznanio kako prekida sve veze s kardinalom Vinkom Puljićem i Katoličkom Crkvom, sada je istupio i iz Međureligijskoga vijeća u BiH. Tu je odluku priopćio 3. veljače 2023. ponudivši pri tome i svojih šest razloga. Ono što se može iščitati jest da MRV-u zamjera „pasivnost“ i „šutnju“ kada je riječ o nekim pojavama koje su bile na štetu srpsko-pravoslavnoga naroda i općenito dobrosusjedskih odnosa na ovdašnjim prostorima. Tako je izričito ukazao na nemile događaje u Sarajevu kada su krajem 2022. probušene gume na automobilima srbijanskih registracija; kada su na sportskom natjecanju napadnuti roditelji i srpska djeca, te mališani iz Hrvatske uzvikivali: „Ubij Srbina!“; neizravno je u kontekstu Općih izbora u BiH prozvao Islamsku zajednicu za podršku jednoj partiji – SDA, a naveo je i imena imama koji su u svojim hutbama [propovijedima] vrijeđali Srpsku Pravoslavnu Crkvu; također, ukazao je na primjer dječaka iz Krajine koji su organizirano u koloni nosili ratne zastave i uzvikivali „Ubij Srbina“; završno je naveo „moralne i principijelne vrijednosti“ zbog kojih će se vratiti „ako…“

Kada se trezveno i istinoljubivim očima pogleda: sve činjenice koje je mitropolit napisao – stoje. Nitko normalan ne može kazati kako su napad na djecu i pokliči „Ubij…“ politikantsko miješanje vjere i politike te vrijeđanje i poticanje na mržnju, išta dobro. I bilo bi nužno uvijek na to reagirati, takvo što osuditi i od toga se ograditi, ukazujući koji je ispravan put. No, sve što je prvi čovjek Mitropolije dabrobosanske naveo ima svoj ekvivalent unutar srpskog pravoslavlja u njegovoj domeni, a na što on jamačno nikada nije reagirao. Kada navodi strahove koje nosi iz Splita, Skradina i Šibenika s početka 1990-ih, valja ga upitati jesu li mu poznati strahovi nesrba, svećenika i imama iz Prijedora, Bijeljine, Zvornika… (popis bi bio predugačak) i je li digao glas u njihovu obranu. Zatim, je li barem prekorio roditelje i učitelje dječaka koji su se slaveći krsnu slavu u osnovnoj školi u Srebrenici u siječnju 2020., hvalili svojim „četništvom“? Nadalje, je li ikada pozvao na odgovornost svoje svećenike koji su javno lobirali i bili u službi srpskih stranaka? Poglavito, treba mitropolita pitati kako je reagirao kada su se godinama u Višegradu postrojavali ovodobni četnici (ravnogorci) koji su pjevali: „Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina!“; na istom tragu slijedi i pitanje: jesu li s njegovim blagoslovom sveštenici služili parastos Draži Mihailoviću u (preimenovanoj) Draževini? I, ovdje se ne iscrpljuje sve što bi se moglo pitati…

Ako pak činjenice, a ne interpretacije činjenica, budu pokazale da Hrizostomove „moralne i principijelne vrijednosti“ izdržavaju pitanja, to bi upućivalo na vjerodostojnost. Međutim, onaj tko nije prespavao zadnjih 30 godina, znat će i sam dati odgovor, poglavito što je danas u domeni komunikacija (gotovo) sve provjerljivo. No, taman da je netko svetac, prije prekida veza ostaje biblijski princip odnosa prema grješnicima. On kaže kako čovjek „svome bratu“ mora najprije nasamo ukazati na problem, pa ga onda u prisustvu svjedoka suočiti s istinom, zatim u široj zajednici (Crkvi), odnosno javnosti, pa tek nakon toga – ako ustraje u svome grijehu i zabludi, prekinuti s njime komunikaciju i prepustiti ga njemu samomu (usp. Mt 18,15-18).

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju