Katolički tjednik

Postoji priča crnoga humora koja kaže kako je radnik koji je u šumi ozlijedio prst nabovši se na trn, zakašnjelo otišao kod liječnika te mu je ovaj rekao da je, nažalost, nužno izvršiti amputaciju. On dakako nije bio zadovoljan time te je potražio mišljenje od drugoga koji mu je isto to ponovio. Tako je obišao njih nekoliko dok nije našao jednoga koji mu je kazao kako uopće nije nužno odsjeći prst – s obzirom da će sam otpasti… Zbilja, u ljudskom se postojanju ovakvi ishodi i događaju: dok čovjek ima svoje planove i kalkulacije, dotle okolnosti „po inerciji stvari“ riješe problem. S vremenske se, onda, distance vidi koliko su takve zamisli bile kratkovidne i kako su, u načelu, vođene prizemnim interesima nesavršenih ljudi koji nisu tražili volju Božju, nego su, u krajnjem slučaju, za svoju materijalističku (samo)volju pokušavali naći opravdanja u Božjim riječima i zakonima. Za takve psalmist ima strašnu opomenu: „Grobovi im kuće zasvagda, stanovi njihovi od koljena do koljena, sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim. Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba“ (Ps 49). I bez obzira što se ovakvo što najlakše uočava u političkom djelovanju na područjima kakvo je postkomunističko, istina je kako ga je moguće susresti i unutar same Crkve. O njemu je pak besmisleno i govoriti ako se neće prepoznati poticaji za djelovanje u sadašnjosti i smjerokazi budućnosti.

Zemlja Bosna je i u ovom kontekstu priča za sebe. Zbog povijesnih nedaća u obliku bogumilskoga krivovjerja koje je na njezinu prostoru bilo pustilo korijene te pustošenje koje je donijela osmanlijska vlast namećući drugu religiju, ovo je podneblje po mnogočemu specifično. Franjevci koji su već 1291. došli u ove krajeve kao misionari vraćati u krilo Katoličke Crkve „bosanske krstjane“, uspjeli su ostati s obespravljenom katoličkom rajom i za „turskoga vakta“. Na koji način – to uistinu samo dragi Bog zna jer i ono što je do sada istraženo i zapisano, nedvojbeno ne može dočarati sve podnesene žrtve. No, s obzirom da u takvom ozračju nije bilo moguće uspostaviti redovito i normalno funkcioniranje mjesne Crkve, Bosna je 1622. proglašena misijskim područjem i stavljena pod jurisdikciju tada osnovane Svete kongregacije za širenje vjere (papa Grgur XV.), a danas Dikasterija za evangelizaciju naroda. Pod tom će kongregacijom ostati sve do 4. siječnja 2006. i odluke pape Benedikta XVI. da bude povjerena privremenoj upravi Državnog tajništva Svete Stolice, a ne Dikasterija za biskupe, kako je uobičajeno – što je i do danas.

U međuvremenu je, nakon Berlinskoga kongresa 1878. kada je područje BiH preuzela Austro-Ugarska Monarhija, papa Leon XIII. apostolskim pismom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. obnovio redovitu crkvenu hijerarhiju u ovoj zemlji. To je značilo da će na ovdašnjem prostoru napokon biti moguće započeti organizaciju Crkve kako je to u civiliziranom svijetu. Dakako da su se tomu radovali i franjevci koji su preživjeli godine i stoljeća turskog zuluma. Svjedoči tomu i činjenica da su prvoga vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera oduševljeno dočekivali na njegovu putu kroz Bosnu do Sarajeva. Štoviše, on je 1882. i ustoličen u franjevačkoj crkvi Sv. Ante na Bistriku. Problem je, međutim, nastao kada je došlo na red pitanje raspodjele i upravljanja župama. Provodeći odluku Sv. Stolice da su sve župe „dijecezanskoga upravljanja“, vrlo brzo su mu se usprotivili franjevci, a potom čak i Sv. Stolica nije stajala uz ono što je prvotno rekla. To će biti i u idućim desetljećima, pa i više od stoljeća, glavni izvor razmirica između dijecezanskog biskupa/klera i franjevaca u Bosni, a vjerojatno je svoju kulminaciju dobilo u slučaju Haljinići kada je 1977. unutar velike i drevne „franjevačke“ župe Kraljeva Sutjeska formirana nova župa povjerena dijecezanskom svećeniku. Sve je to u pojedinim trenutcima rađalo naglašavanjima „razlika“ i „razmirica“ te se ponekad mogao steći dojam paralelnih i suprotstavljenih struktura.

Nažalost, situacija nakon posljednjega rata i aktualnih migracija stanovništva kazuje koliko je to sve skupa bilo „umjetno“ potencirano i u konačnici besmisleno. Jasno je što kaže povijest i što predviđa Crkveni zakon – te je prema tomu logično da svatko ima svoje „argumente“, ali upozoravajuće zvuči da su, recimo, mnoge župe za koje se „vodila bitka“ danas ostatci ostataka za koje se nitko ne bi „otimao“. Također, podatak da u dijecezanskom sjemeništu u Travniku te franjevačkom u Visokom zajedno ima sjemeništaraca da ih se može nabrojati na prste jedne ruke, govori za sebe… Razvidno je kako (ni) u Crkvi nije dobro imati „partijsko jednoumlje“, ali je još očitije kako je nužno iščitavati znakove vremena i učiti na pogrješkama iz prošlosti te razaznati što je minimum strategije opstanka. Nešto od toga se, Bogu hvala, već i prepoznaje unutar komunikacije između franjevaca i dijecezanskoga svećenstva u svim segmentima.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju