Katolički tjednik

Misionari „među nama“


Sarajevo,  Čet, 27. Listopad 2022.

„Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,9-10).

Rečenica kako se ne mora ići u nama daleke krajeve da bi se izvršavalo misionarsko poslanje, nego se može to činiti i „ovdje“, nekada sliči onom općenitom opravdanju glede posta: „Meni je post svaki dan kad nemam mesa.“ Istina je pak da to nije „isto“. Nisu iste okolnosti, nije ista potreba i, u konačnici, nije ista nakana. U svijesti prosječna katolika na hrvatskom govornom području otići u misije znači pozdraviti se s domovinom za cijeli život, ili barem na neko neodređeno razdoblje, te poći u civilizacijski zaostalije krajeve u kojima ljudi nisu uopće čuli za Isusa. Kao temelj tomu susreću se riječi Sv. Pavla upućene Rimljanima: „Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?“ (10,13-15). No, kada se to zna i primijeni na ovdašnju stvarnost, onda se uistinu može prepoznati da „nešto ne štima“. Zapravo, Apostol je to već objasnio riječima: „Ali nisu svi poslušali blagovijesti – evanđelja!“ (Rim 10,16). Drugačije kazano, i oni koji su kršteni i nekoć čuli za Isusa, potrebno je da poslušaju evanđelja. Što, pak, na temelju stvarnosti koja nas okružuje, znači kako su istinski misionari zbilja potrebni i u ovim našim krajevima.

Da se to komu od starijih vjernika u Hercegovini ili Bosni kaže, zasigurno bi odmah odgovorio kako se sjeća nekoga od misionara koji su dolazili i „držali misije“. Riječ je o pučkim misijama – događaju koji nije potpuno izumro, ali je dosta rjeđi te je najsličniji današnjim duhovnim obnovama. Naime, svećenici vični propovijedanju i dobro „potkovani“ u teološkom znanju, dolazili bi u pojedine župe i držali niz propovijedi na određenu temu, koje su za cilj imale poučiti vjerujući puk istinama vjere te ih u toj vjeri duhovno učvrstiti. Uz to bi neizostavne bile ispovijedi i različite (pučke) pobožnosti kao što su: krunica, klanjanje pred Presvetim i križni put. Sve je činjeno pod vidom poziva na obraćenje, pri čemu bi simbol toga intenzivna događaja koji je nerijetko trajao i po nekoliko dana, bio križ. U taj bi križ onda bila urezana godina u kojoj su održane misije te bi bio postavljen na istaknuto mjesto (često pri ulazu) u crkvi. Za razliku od srednjovjekovne inkvizicije koja nosi negativan prizvuk, ove su misije bile pokorničkoga karaktera, ali pozitivno intonirane kao spasonosna mogućnost, a ne prisila neke „moralne policije“. I ljudi su s ponosom isticali kako su bili dio toga duhovnoga čina, organizirana nerijetko uz patron župe, obljetnicu ili neki veliki blagdan.

Međutim, kako Isus reče u prispodobi o sijaču: „Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode“ (Mt 13,25), jasno je kako svako vrijeme zahtijeva „plijevljenje“ i „pročišćavanje“ srca i pameti kako bi vjera mogla davati plodove. To će Kongregacija za kler posuvremenjeno objasniti u naputku iz lipnja 2020., naslovljenom Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve: „Da bi se Riječ nastavilo naviještati, u kršćanskim zajednicama mora postojati odlučno misijsko opredjeljenje 'koje može sve preobratiti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjega svijeta više nego za samoočuvanje'“, (br. 5). Po svemu sudeći, a na temelju činjenice sveprisutna individualizma, to će biti moguće ostvarivati u ozračju župe kao, kako reče papa Franjo, „zajednice zajednicā“ (usp. Evangelii gaudium, 28). U tomu se može razaznati kako je budućnost Crkve u formiranju tzv. „bazičnih zajednica“ – manjih skupina osvjedočenih vjernika koji svoje zajedništvo u svakodnevici grade u molitvenom i sakramentalnom zajedništvu.

Iz takvih skupina realno je onda očekivati i prave misionare „među nama“ – muškarce i žene koji u Crkvi djeluju iz uvjerenja, a ne kao plaćenici koji samo „usnama časte“, a srce im je daleko od Boga (usp. Mk 7,6). No, ako već nije moguće zaviriti u čovjekovo srce, onda se barem može poticati na izvanjsko očitovanje pripadnosti Kristu i Crkvi. Kao prvi „misionarski zadatak“ onda se može uzeti za cilj vraćanje među katolike vjerničkoga pozdrava: „Hvaljen Isus i Marija!“ Uistinu nije normalno vidjeti da čovjek u crkvenom dvorištu (da ne govorimo o javnim prostorima) prođe, recimo, pored svećenika i ništa ne kaže; ili uđe u župnu kuću te pozdravi s „liječničkim“: „Kako ste?“ Pri tomu bi trebali prednjačiti oni koji za sebe mogu kazati kako su čvršći u vjeri – odnosno oni koji, ako ništa drugo, češće dolaze na misu.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

Međugorje,  Čet, 01. Pro. 2022.

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

U vremenu smo došašća, vremenu posebne duhovne pripreme za Božić, najradosniji kršćanski blagdan

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Sarajevo,  Čet, 01. Pro. 2022.

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Iz tiska je izišao 48. ovogodišnji broj Katoličkog tjednika koji se bavi brojnim aktualnim i zanimljivim temama.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Čet, 01. Pro. 2022.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Izbjeglice su upozorenje o našem načinu života, moramo se svi trgnuti, rekao je u emisiji HKR-a "Pozvani i poslani" ravnatelj JRS-a - Isusovačke službe za izbjeglice p. Stanko Perica