Katolički tjednik

Razvidno je iz povijesti civilizacija da je čovjek oduvijek težio ka „nebesima“ i pokušavao dosegnuti tajne: odakle je, tko je i kamo ide – kako je to, sjećajući se svoga vjeroučitelja, 1897. oslikao francuski slikar Paul Gauguin (1848. – 1903.). Mnoštvo različitih odgovora na ova pitanja krije činjenice postojanja: bezbroj filozofskih umovanja i pravaca, ali također i mnogih, a ne samo jedne religije. To samo po sebi ne bi predstavljalo nikakav problem da se, nažalost, upravo različiti religijski koncepti kroz cijeli tijek postojanja čovječanstva nisu suprotstavljali te bili izvor nemira, ubijanja i pustošenja. Štoviše, i danas smo svjedoci – pa možda i akteri – verbalnih sukobljavanja koja se odvijaju na podlozi religijskih pitanja i tumačenja. No, koliko god tko smatrao kako je u pravu i da mu „nije jasno“ kako netko može u „to vjerovati“, istina je da zbilja nema nikakva smisla prepirati se glede teoloških postavki jer zasigurno ne postoji tema iz toga područja koju već netko u povijesti nije konfrontirao, a zbog toga su onda, nerijetko, vođeni i pravi krvavi ratovi. Oni koji su religiju uspjeli pretočiti u vjeru, znaju kako je sumnja (s obzirom da vjera nadilazi matematičke zakonitosti) sastavni dio njihova životnoga hoda te stoga nikada neće klici fundamentalizma – koju svaki čovjek nosi u sebi – dopustiti da se odjelotvori. Odatle ostaje zahtjev svakomu propitivati vlastiti religijski koncept te onima koji drugačije vjeruju na adekvatan način ponuditi svoje egzistencijalne odgovore proistekle iz vjere. Kršćani, na tom tragu, imaju zadaću posredovati svijetu osobu i poruku Krista Kralja.

Promišljajući o tomu iz perspektive različitosti kakvu daje svakodnevica u Bosni i Hercegovini, valja istaknuti kako je dobra stvar to što ne postoji – barem ne u javnosti i barem ne od ozbiljnih ljudi – predbacivanje ili prigovaranje drugomu na račun njegovih teoloških uvjerenja. Istina, prisutno je korištenje religije u političke svrhe, povijesne reinterpretacije i mnogovrsne vlastite interese, ali ne i izrugivanje s različitim teološkim postavkama. Čak i onda kada netko, u tom kontekstu, nešto predbacuje ili neprimjereno propituje, najčešće je riječ o stvarnostima kulturološke naravi, a ne primarno religijske. To istodobno ne znači kako se ne može i ne smije jasno kazati što netko vjeruje i zašto na taj način vjeruje. Kao ilustrativan primjer dolazi istinita anegdota koja kaže da je jedan redovnički svećenik na nekom međureligijskom susretu – nakon što su se izredali govornici koji su uopćeno govorili o humanosti koja proistječe iz mnogih religija – ustao i poručio: „Ljudi, sve je to lijepo, ali jednu stvar moramo znati: samo je Isus spasitelj.“

Upravo tu istinu nužno je iznova kazivati i približavati materijaliziranu svijetu i ljudima svih religijskih uvjerenja. U Svetom je pismu zabilježeno kako su ju u Jeruzalemu posvjedočili apostoli Petar i Ivan nakon što su, poslije ozdravljenja hromoga pred Hramom (usp. Dj 3,1-10), bili zatvoreni te izvedeni pred onodobnu društveno-religijsku elitu. Pitani da objasne „kojom snagom ili po kojem imenu“ su to učinili, Petar je uputio na Isusa te kazao: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12). Crkva to na različite načine (koji nisu uvijek ni izbliza bili dobri) i s različitim uspjehom, nastoji prenositi. Svećenik i danas na misi, u Četvrtoj euharistijskoj molitvi izgovara riječi referirajući se na Nazarećanina: „Utjelovljen po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije, živio je s nama, nama u svemu jednak osim u grijehu. Spasenje je naviještao siromasima, otkupljenje sužnjima, tužnima radost.“

Da bi čovjek današnjice to mogao shvatiti pa da mu onda sve ovo ne izgleda fundamentalistički, valja ga dovesti do „početka“ – do slike stvaranja i pada prvih ljudi. Tu nalazimo kako postoji Zlo koje je ljude privoljelo da se iznevjere prvotnom Božjem naumu (slika raja zemaljskoga) te izgube svoje dostojanstvo i padnu u ropstvo grijeha. Iz njega se ni na koji način svojim silama nisu mogli izvući, premda im je Bog slao proroke da ih opominju. Naposlijetku je „u punini vremena“ (usp. Gal 4,4) sam Bog Otac odlučio utjeloviti svoju Riječ te kao druga Božanska osoba – Sin, Isus Krist, izbaviti čovjeka iz đavlove vlasti. Time nije rečeno kako zlo i pakao više ne postoje, nego da je čovječanstvo dobilo novu perspektivu. Zahvaljujući Isusu i njegovoj – i za samoga đavla nepojmljivoj – „ludosti križa“ (usp. 1 Kor 1,18), sada oni koji umru nisu isključivo u paklu ili, ako su proživjeli čestito, nekoj vrsti „čekaonice“, nego im je vraćeno izvorno dostojanstvo te mogu uživati pred licem Božjim u raju. Također, to znači da se i na ovom svijetu – poslušni poticajima Duha Svetoga, koji je kao treća Božanska osoba prisutan u svijetu po Isusovoj pobjedi, a „izlazi od Oca i Sina“ – mogu oduprijeti grijehu te na kraju, prešavši prag smrti, „otvoriti rajska vrata“.

Napast čovjeka današnjice jest: misliti da to može isključivo svojim silama neovisno o Bogu (individualizam) ili pak biti uvjeren u „unutarnje spasenje“ koje nema nikakva učinka na međuljudske odnose (subjektivizam). Objašnjavajući to, Kongregacija za nauk vjere dala je 22. veljače 2018. pismo biskupima Katoličke Crkve Placuit Deo – Bogu se svidjelo, u komu je istaknula kako je nauk o spasenju potrebno „uvijek iznova produbljivati“ (br. 1) te poručila kako se ono „sastoji u tome da se pridružimo njegovu [Isusovu] životu, primajući njegova Duha. On je, istodobno, Spasitelj i Spasenje“ (br. 11). Zato je Isus jednostavno rečeno: Kralj svega stvorenja.