Katolički tjednik

Ljudskom je biću svojstvena nestalnost: vrlo lako se iznevjeri, olako zna odustati i zaboraviti na dana obećanja. To se poglavito vidi u njegovu odnosu prema Bogu. Vjerojatno je svatko iskusio kako u trenutcima kada mu životni križ na posebno težak način pritišće ramena, gorljivo vapije Svevišnjemu, daje zavjete te se obećava obratiti i popraviti, a čim nevolja malo umine, već istoga trenutka nastavlja kao da se ništa dogodilo nije. Čak i onda kada pojedinac – bez obzira kaže li za sebe da je vjernik ili ne – bude svjestan svega što je u vrijeme iskušenja obećao, opet nerijetko može konstatirati kako se „preračunao“ i nije shvatio koliko će mu biti zahtjevno ispuniti obećanja, pa ih je zato zanemario. U takvim je okolnostima uvijek nužno uz davanje zavjeta Bogu istodobno ništa manje moliti i za Božju pomoć kako bi se rečeno moglo izvršiti. Jer u suprotnom je razvidno da čovjek svoje pouzdanje stavlja isključivo u vlastite snage, a one ga nerijetko i dovode u stanje trpljenja. Takvu vrstu pomoći katolička teologija naziva djelatnom milošću (koja se razlikuje od trajne milosti), a rasvjetljuje ljudsku pamet te pokreće i jača volju (usp. KKC 2000). Zasigurno jedan od najboljih načina traženja takve milosti jest molitva Gospine krunice koja čovjeka uvodi u ozračje prihvaćanja Božje volje, prema primjeru odgovora Nazaretske Djevice danom anđelu Gabrijelu: „…neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1,38).

Danas katolički molitelji znaju da postoje četiri tematske cjeline krunice koje obuhvaćaju promišljanja iz Isusova života, a nazivaju se otajstva: radosna, žalosna, svjetlosna i slavna. Svako od njih ima po pet zaziva koji se, u vidu jednoga retka, umeću u temeljnu marijansku molitvu: Zdravomariju koju se izgovara po deset puta. Objedinjujući vjerničko iskustvo i već postojeću praksu, koju je na osobiti način promicao utemeljitelj Reda propovjednika Sv. Dominik (1170. – 1221.), papa Pio V. (1566. – 1572.) bulom Consueverunt Romani Pontifices od 17. rujna 1569. uspostavio je današnji oblik krunice standardizirajući tri skupine po pet otajstava koja potiču na razmatranje o Isusovu rođenju, muci i uskrsnuću. Nakana je bila, po uzoru na starozavjetnih 150 psalama, načiniti svojevrsni „Gospin psaltir“ (deset Zdravomarija puta 15 otajstava). Kao prvi plod ove molitve ostala je u katoličkoj tradiciji upamćena pobjeda nad Osmanlijama u pomorskoj Bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. na koju je rečeni papa pozvao cijelu tada razjedinjenu Europu.

Takav je oblik i način Gospine krunice nepromijenjen ostao sve do 16. listopada 2002. kada je sveti papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, na tadašnje tri skupine otajstava dodao i četvrtu nazivajući je Otajstva svjetlosti, a tematiziraju razdoblje Isusova javnog djelovanja: od krštenja u rijeci Jordanu, preko svadbe u Kani Galilejskoj i propovijedanja kraljevstva Božjega, do preobraženja i Posljednje večere. Između ostaloga, potaknuo je na „posadašnjenje“ krunice u kršćanskoj praksi. „Molitva tako laka, a opet tako bogata uistinu zaslužuje da je kršćanska zajednica ponovno otkrije… u svjetlu Svetog pisma, u skladu s liturgijom i u kontekstu vašeg svakodnevnog života“, napisao je papa Wojtyla (br. 43) te za primjer istaknuo malo poznata talijanskog blaženika Bartola Longa (1841. – 1926.). Riječ je o čovjeku koji je rođen na jugu Italije u katoličkoj obitelji, ali je u mladosti upao u sotonističku sektu postavši njihov „vrhovni svećenik“. No, nakon kriza mentalne prirode počeo se obraćati Bogu i postao gorljivi promicatelj krunice utemeljivši u Pompejima Bratovštinu Svete krunice koja je poslije 30 godina postojanja imala pet milijuna članova. Zbog toga je Longo prozvan „apostol krunice“ svjedočeći koliko je ova molitva Gospi djelotvorna u čovjekovu životu.

Očito je da Božja djelatna milost nalazi najpogodnije tlo u „djetinjem srcu“, a njega se stječe utjecanjem Majci. No, upravo se tu činjenicu uopće na istaknuti način i ne spominje ni u četirima marijanskim dogmama (da je Bogorodica, vazda djevica, bezgrješno začeta te dušom i tijelom uznesena u nebo), niti u krunici. Ne bi stoga bilo pogrješno dodati novi redak, a onda i novu perspektivu žalosnim otajstvima. Tako bi se današnji drugi i treći zaziv moglo spojiti pa kazati: „koji je za nas bičevan i trnjem okrunjen bio“ – poglavito što je u svim otajstvima ovo treće promišljanje na određeni način sržno („koga si, Djevice, rodila“; „koji je Duha Svetoga poslao“ i „koji je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje pozvao“). Odatle bi treće žalosno otajstvo bilo sadašnje četvrto: „koji je za nas teški križ nosio.“ Onda bi se na petom mjestu u promišljanjima o Isusovoj muci moglo moliti: „koji nam te, Gospo, s križa za majku ostavio“ (usp. Iv 19,26-27). Bilo bi to i svetopisamski i teološki potpuno ispravno, a istodobno i tako blisko vjerničkom iskustvu koje i u trenutcima bola i žalosti u molitvi Majci Mariji nalazi utjehu, osnažujući svoju nadu u Božju pomoć i proviđenje.