Katolički tjednik

Poznato je kako je Isus obećao Crkvi da ju ni „vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16,18). Drugim riječima, ona nije samo ljudska ustanova, nego i božanska; nije samo vremenita, nego i vječna; i ne postoji nikakva sila na ovome svijetu koja će ju uništiti. Ako je to tako – a vjernici katolici vjeruju da jest – onda tu Crkvu čovjek svojim snagama i ne treba braniti. Međutim, pri tomu je vrlo bitno imati na umu da je ta „ljudsko-božanska“ zajednica sazdana od manjih cjelina – najčešće oblikovanih u granicama pojedinih naroda s pripadajućim im prostorom – koje se nazivaju „mjesnim Crkvama“. I premda je Nazarećanin, na odgovor Šimuna Petra „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16), njemu dao prvenstvo i „vječno“ jamstvo za zajednicu koju će na njemu – Stijeni utemeljiti, ipak to nije rekao niti za jednu mjesnu Crkvu. Na temelju toga može se pretpostaviti kao da je htio uputiti na individualnu odgovornost, kako pojedinca, tako i svake zajednice do kojih je došla Riječ Božja. Jer povijest pa i sadašnjost govore o gorkom iskustvu nestanka nekih mjesnih Crkava. Analizirajući zašto se to dogodilo, može se uočiti različite „izvanjske“ kontekste, ali je istina kako je prvotno potrebno sagledati „unutarnje procese“ koji su prethodili nestanku ili zbog kojih se nije dogodio oporavak neke „teško ranjene“ zajednice. Sve je to dio „znakova vremena“ koje valja čitati i iz njih izvlačiti pouku za svoju sadašnjost i budućnost.

Jedan od upozoravajućih primjera, kojih nažalost ne manjka u svijetu, jesu događaji u Kaldejskoj Katoličkoj Crkvi, čiji su korijeni izvorno u Iraku. Riječ je, ukratko, o istočnoj katoličkoj sui iuris zajednici koja u liturgiji koristi istočnosirijski obred na sirijskom dijalektu aramejskog jezika te je dio sirijskog kršćanstva, a u punom je zajedništvu sa Svetom Stolicom. Sjedište joj je u Bagdadu, a trenutno ima 29 biskupa na čelu kojih je patrijarh kardinal Louis Raphaël Sako. Nakon invazije SAD-a na Irak 2003. te pojave i zločina tzv. Islamske države Iraka i Levanta 2014., doživjela je masovna raseljavanja i razaranja te je danas teško kazati koliko je ostalo od 600 000 katolika na tom području i koliko je velika njihova dijaspora u Sjedinjenim Državama, Europi, Australiji i diljem Bliskog istoka. Čak i letimičnim pogledom jasno je koliko je situacija Kaledejske Crkve teška i dramatična – s obzirom da je Islamska država uglavnom do 2019. samo teritorijalno poražena, ali ne i kao ideja te nitko ne može jamčiti sigurnost katolicima na tom području.

U takvu ozračju nedvojbeno je da treba puno mudrosti, molitve i poniznosti kako bi se uopće opstalo. Okolnosti kažu kako nema mjesta umišljenostima, nedorečenostima i zakulisnim individualnim interesima. No, vijesti iz toga kraja svijeta kažu upravo suprotno. Naime, 9. rujna 2024. istekao je rok koji je patrijarh Sako dao petorici biskupa koji nisu sudjelovali na okupljanju Sinoda Kaldejske Katoličke Crkve od 15. do 19. srpnja 2024., da se ispričaju i iskupe. Štoviše, rečeni biskupi nisu sudjelovali ni u obvezatnim zajedničkim duhovnim vježbama te su povukli i svoje bogoslove iz Kaldejskog sjemeništa. Da je stvar i više nego ozbiljna, svjedoči činjenica kako je patrijarh već više od godinu dana u svojevrsnom sporu s iračkim predsjednikom Abdulom Latifom Rashidom i vođom milicije Babilonskih brigada koju financira Iran, i njezinim političkim krilom Babilonski pokret Rayanom al-Kildanijem. Zbog toga su vlasti 2023. opozvale dekret kojim je kard. Sako priznat legitimnim vođom Kaldejske Crkve u Iraku te je devet mjeseci bio u svojevoljnom egzilu u regiji Kurdistan u sjevernom Iraku. U međuvremenu zamjerio je nadbiskupu Basharu Wardi iz Erbila da je „kum“ Babilonskog pokreta, a ovi su njega optužili da je zapravo on uvukao Crkvu u sukob s al-Kildanijem zarad političkog utjecaja u Iraku. No, i pored ovoga na površinu su isplivali i drugi unutarcrkveni problemi i napetosti glede upravljanja te je očito kako konačna riječ još nije rečena…

Nedvojbeno je kako „ljudski element“ u Crkvi s vremena na vrijeme iziđe u prvi plan. I to ne bi predstavljalo strašnu stvar da iz njega ne proizlaze posljedice za koje nitko ne može sa sigurnošću kazati kakve će biti. Činjenica je da zajednice koje njeguju slogu i jedinstvo, naspram jednoumlja i uniformnosti, ostavljaju autentičniji trag kršćanstva te istodobno imaju veće šanse kao takve opstati i napredovati. O tomu svjedoče izvješća o životu prve Crkve kada „sve im bijaše zajedničko“ (usp. Dj 2,44) te je Gospodin „danomice zajednici pridruživao spasenike“ (Dj 2,47). Jer, u izvanjski nepovoljnim okolnostima očito je kako se traži još čvršće nutarnje zajedništvo. Prepoznajući to, ljudi će definirati: „Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore!“ Tako je i unutar Crkve u BiH – i šire Crkve u Hrvata – tijekom posljednjega rata očitovano izvanredno zajedništvo. Ono je, međutim, ubrzo nakon razdoblja poratne zbunjenosti, zamijenjeno vremenom dokazivanja i „pokazivanja mišića“ između dijecezanskog i redovničkog klera, a svoju je presudu i kraj dobilo u velikom valu migracija koji je mnoga područja ostavio na ostatcima ostataka. Zatim je nastupilo doba očite letargije i konformizma u komu je, po svemu sudeći, cilj „očuvanje muzeja“, a ne pastoralne potrebe. Stoga je aktualni trenutak vrijeme kada se, na temelju vlastitoga povijesnog iskustva, ali i onoga što se može vidjeti diljem svijeta, valja odvažiti na avanturu zajedništva i odgovornosti u kreiranju i ostvarivanju strategije kako bi ovdašnja katolička zajednica bila i u budućnosti dio Crkve koju ni „vrata paklena neće nadvladati“.