Katolički tjednik

Ako je išta u zakonitostima zemaljskoga ljudinjaka istina, onda je to da je život bitka. Uistinu, svakodnevne borbe koje čovjek najprije sam sa sobom vodi, pa onda i sa svojom prirodnom i društvenom okolinom, upućuju kako se uvijek iznova moraju donositi odluke koje nerijetko rezultiraju žrtvama. One su u načelu odraz čovjekova svjetonazora i životnoga usmjerenja – jer ono što netko voli, za to se i žrtvuje. Sva ostala pojašnjenja i isprike dolaze s razine „šuplje priče“ i dugoročno gledano bivaju kao takva razotkrivena. Primjerice, ukoliko roditelji vole svoje dijete, sve će učiniti za njega da ga othrane i izvedu „na pravi put“, bez obzira s koliko se teških izazova u tom procesu suočili. Također, ako djeca imaju ljubavi prema svojim roditeljima, neće ih, kada onemoćaju, ostaviti kao grudu snijega da se sami tope na suncu svakodnevice, nego će skrbiti za njih znajući da samo „vraćaju dug“ i svojim potomcima daju primjer za nasljedovanje. No, kakve će rezultate to sve na kraju polučiti, to nitko sa sigurnošću ne može kazati, nego se samo može nadati. Upravo onako kako je netko, promišljajući na osobnoj razini, o duhovnom boju protiv grijeha, izrekao molitvu: „Bože, kada dođeš po mene, ne molim te da me nađeš pobjednikom, nego borcem.“ U tom smislu, valja prepoznati kako i danas postoji ono protiv čega bi svaki kršćanin trebao (u)stajati, a moglo bi ga se, kao sveukupnost, nazvati svjetonazorom tame.

Na tragu ovoga, Crkva je u povijesti sebe prepoznavala u tri kategorije: Crkva proslavljena (lat. Ecclesia triumphans) koju čine članovi „općinstva svetih“, tj. svih znanih i neznanih Božjih ugodnika koji se, prešavši prag smrti, nalaze u stanju uživanja pred licem Božjim, tj. u raju; zatim Crkva pokornica (lat. Ecclesia poenitens) ili trpeća Crkva (lat. Ecclesia dolens), odnosno iščekujuća Crkva (lat. Ecclesia expectans) koja se sastoji od mnoštva onih što, poslije smrti, okajavaju svoje ovozemaljske grijehe u stanju čistilišta; te naposlijetku vojujuća Crkva (lat. Ecclesia militans) koju čine svi „ozemljari“, tj. svi kršteni koji još uvijek hode ovom „suznom dolinom“ te su prisiljeni iz dana u dan boriti se protiv raznoraznih „protivština“. U ne tako davnoj starini, identifikacijska nota Katoličke Crkve bila je ova dimenzija „vojujućega“ – „militantnoga“ u kojoj je dominirala apologetska vrsta komunikacije s internom i eksternom javnošću. Ona je s vremenom, a na osobit način od Drugog vatikanskog sabora, pala u drugi plan, da bi napravila prostor Crkvi hodočasnici (lat. Ecclesia peregrinans), tj. putujućoj Crkvi koja sa svijetom komunicira putem dijaloga.

Iako je to blagodat stoljetnoga iskustvenoga procesa koji – uvažavajući načelo slobode izražavanja – želi pojedinca i društvo dovesti do zdravorazumskoga zajedničkoga zaključka, to istodobno ne bi smjelo značiti kako se, ulazeći u raspravu sa „svijetom“, trebaju iz vida gubiti vječne istine i praviti kompromisi gdje ih se – kako i Biblija tumači – ne može praviti, utapajući se tako u more relativizma. Ukoliko bi se to dogodilo, ispravnije bi onda bilo takvu zajednicu označiti lutalačkom Crkvom (lat. Ecclesia vagans) koja osim materijalnoga bogatstva i muzejskih vrijednosti, baštinjenih na znoju i krvi generacija, nema ništa drugo ponuditi svijetu.

Stoga je nedvojbeno kako i putujuća Crkva, ukoliko ne želi postati lutalačkom, ne može proći „jeftino“. A aktualni trenutak postojanja u vječnosti kazuje kako je zbilja nužno zauzeti stav glede svjetonazorskih usmjerenja i tema te biti spreman na žrtve koje će iz toga proizići. U prvom redu riječ je o životu i definiciji čovjeka kao takvoga, što se zrcali u pojmovima: abortus i eutanazija te rodna ideologija. Prva dva kazuju kako je nužno uvijek iznova zastupati očuvanje svetosti ljudskoga života od njegova začeća do prirodne smrti, a drugi upućuje na potrebu promoviranja zdrava razuma i prirodnih razlika temeljenih na činjenici da je Bog stvorio muško i žensko.

Ovo su izazovi koji ponajprije opterećuju zapadnu civilizaciju koja se suočava s demografskom katastrofom i izumiranjem, ali šizofreno inzistira na „pravu“ na pobačaj i sumanuto pokušava nametnuti mišljenje da spolne razlike nisu prirodne (čovjek se ne rađa kao muško ili žensko), nego kulturološki uvjetovane (kad odraste, ono će se opredijeliti je li muško ili žensko). I premda postoje dovoljno jasni stavovi Crkve glede i jednoga i drugoga, ipak problem nastaje u njihovoj primjeni, poglavito zbog interpretacija narcisoidnih lutalačkih karaktera unutar nje same, koji bi se po svaku cijenu htjeli dodvoriti svijetu, u širokom luku zaobilazeći i svaku primisao žrtve. No, ukoliko se uvijek iznova ne budu palila svjetonazorska svjetlila, realna je opasnost priviknuti se na život u tami… koji onda ima i svoje posljedice. Stoga Crkva putujuća, iako prvotno hodočasnica, nije izuzeta od bojeva koji, po svemu sudeći, imaju armagedonski karakter.