Katolički tjednik

„Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću“, Heb 11,26

U svome cjeloživotnom djelu Znakovi pored puta veliki književnik Ivo Andrić (1892. – 1975.) će zapisati misao: „Čovjek po svome biću i pozivu nije predmet spasenja i blaženstva, nego stvar koja pada i propada. Jer, mi rođenu krv prolijevamo i, što je gore, mi jedan drugog sudimo, i to stalno, nepotrebno, bezdušno i besmisleno, tvrdim srcem i kratkim razumom. Zato ako postoji raj namijenjen nama ljudima, on je prazan i ostat će dovijeka prazan, a to je kao da i ne postoji. Ničega u nama nema što bi moglo opravdati postojanje raja. I najviše što se za nas moglo učiniti, to je da nam je dat san o raju.“ Očito je, inače dosta realističnoga i optimističnog nobelovca, u jednom trenutku zapljusnula definicija međuljudskih odnosa koja kaže da je „čovjek čovjeku vuk“. Ona po sebi – ukoliko predstavlja zarez, a ne točku na životno promišljanje – nije ni bezbožna ni mizantropska, nego naprosto ljudska. Ovozemna. Slično je još davno rezonirao i starozavjetni Propovjednik koji je cjelokupno postojanje opisao ispraznošću. Iz te perspektive jedino u čemu je naslutio smisao bilo je jesti, piti, uživati i zgrtati materijalno bogatstvo koliko god je moguće. No i nakon toga veli: „A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem – i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem“ (Prop 2,11). Ipak, tračak životno smislene svjetlosti otkrivao je u situaciji koja upućuje na bratoljublje: „Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne“(Prop 4,9-10). To je ono što danas nazivamo solidarnošću. Upravo ona daje drugačije perspektive i otvara obzore smislenosti postojanja. Ipak, i nju treba dobrano „pretresti“ i vidjeti što je objekt solidariziranja i kojem cilju ona smjera.

Pedagozi će posvjedočiti kako u školi jedno problematično dijete, koje iz različitih razloga – za koje ono kao mlado biće uopće i nije krivo – radi nepodopštine i reda loše ocjene, uz sebe veže nekolicinu djece koja po prirodi odudaraju od njegova primjera. Očito je kako, osim činjenice da zlo ima u sebi nešto „privlačnoga“ što na kraju upropaštava čovjeka, postoji i također negativna solidarnost. Djeca koja se priklanjaju onomu problematičnomu, jamačno ga gledaju kako nekoga tko „trpi“, kojega „sistem“ proganja i kojemu treba dati podršku. U takvoj solidarnosti, bez obzira što se iz nje mogu roditi i prava prijateljstva, zapravo stradavaju: iskrenost, istina i odgovornost. Umjesto da solidarizirajući kažu problematičnom kako nije dobro neke stvari raditi, kako treba sagledati svoje postupke, jer su oni izvor njegovih problema te mu na taj način pomognu usmjeriti se ka dobru, oni će radije „trpjeti“ s njime pa i sami biti označeni lošima, sve dok se ne dogodi neka nesreća ili sveobuhvatnija reakcija cjelokupna sustava.

Također, osim negativne kolegijalnosti, u društvu se može uočiti i koristoljubiva solidarnost: kada se ljudi iz vlastitih interesa priklanjaju pojedincu ili pak sustavu koji je razvidno loš, a sve radi vlastite koristi. Život na ovdašnjim prostorima kazuje kako je neosporno da je komunizam bio tiranijski režim, i da su misleći ljudi to morali prepoznati, ali su mu se priklanjali očekujući kako će za sebe izvući dobrobit. Štoviše, i danas kada je protok informacija uvelike veći, a njihova provjerljivost lakša, postoje mentalni i praktični zaostatci te vladavine i njihovi potomci koji se još uvijek „dive“ komunizmu. Jasno je da mu se ne dive zato što je bio dobar, i jasno je da – općenito kazano – nisu toliko neuki kako ne bi vidjeli njegovu nakaradnost, nego mu iskazuju solidarizirajuću privrženost, imajući iskustvo izvlačenja osobne koristi od toga sustava. Slično se primjećuje i u aktualnom trenutku kada koristoljublje trijumfira nad općim interesom pa onda za ljude na istim pozicijama ne vrijede ista pravila: jednima se tolerira što nemaju nikakve diplome – jer od njih se očito može ili već ima koristi, a drugima se sramotno za isto mjesto ne uvažavaju diplome nego traže nekakvi certifikati, a samo zato što izlaze iz tabora od koga se ima benefita.

Nažalost, na istoj se podlozi može promatrati kako su u javnosti tretirane ratne i poratne teme. Uočljivo je kako se pri tomu i zločince, koji su bez ikakve sumnje počinili najgora nedjela, smatra junacima i istinskim mučenicima ukoliko ih je sud osudio – ali samo ako pripadaju „našima“, te se s njima takva javnost solidarizira. Događa se onda da oni koji na sav glas prozivaju druge zašto daju prostora svojim, prema zapovjednoj odgovornosti, presuđenim raznim zločincima, istodobno sve čine kako se istina ne bi doznala kada je riječ o nalogodavcima zločina iz vlastitih redova; ili se pak svojim zločincima dive jer su se „borili za državu“, „čuvali otadžbinu“, „branili narod“...

Međutim, nedvojbeno je kako se negativna i koristoljubiva solidarnost i ne može nazvati solidarnošću, nego prije svega sudioništvom u lošemu, zbog koga je onaj „Andrićev“ raj uistinu prazan. Ono pak što daje ozbiljenje nade kako rajska prostranstva nisu samo san, jesu primjeri tolikoga mnoštva ljudi koji su ostavili svijetli trag istinskoga čovjekoljublja temeljenoga na vjeri u Boga. Štoviše, sam Isus za to reče: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“ (Mt 10,42). Očito je, dakle, da raj ipak nije prazan, a pravo je pitanje hoćemo li se mi u njemu naći.