Katolički tjednik

Izvor: Katolički tjednik / Nedjelja.ba

Kako će svijet u budućnosti izgledati, nitko sa sigurnošću ne može kazati. Ne može se čak ni ustvrditi da će išta od pojavnoga uopće i postojati. Ipak, na temelju prošlosti i iskustva iz sadašnjosti mogu se neke postavke projicirati, raditi teorije i naslućivati pravci. Sagledavajući sve, jasno je kako budućnosti čovječanstva ponajviše prijeti upravo čovjek. Ovladavši silama koje su u stanju uništiti kuglu zemaljsku, nema sumnje kako – da do toga ne dođe, on mora rasti u poniznosti i međusobnu razumijevanju. Jer, pod pretpostavkom da se neće dogoditi „ratovi zvijezda“, odnosno invazija neke izvanzemaljske naprednije civilizacije, čovjek je taj koji mora stvoriti podlogu za svoj opstanak. Oružani sukobi koji u aktualnom trenutku bjesne diljem planeta i prijete postati globalnim ratom, ukazuju kako je primarni cilj izgradnja pravde koja će roditi mirom i pravednošću (usp. Iz 32,17). A čim postoje suprotstavljenosti, to znači kako ljudi jedni druge ne čuju, pa onda i ne razumiju i napadaju. Stoga kao imperativ djeluje znati poredati prioritete i, s istim ciljem, uskladiti različitosti. Procesi sekularizacije – unatoč svojim nedostatcima – bili su na dobru tragu to omogućiti sve do trenutka dok nisu prerasli u sekularizam koji se agresivno postavlja protiv svega što ima duhovnu i religijsku dimenziju. Zato, dati „caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21) još uvijek odjekuje kao neshvaćeni i neispunjeni zadatak.

Povijest Katoličke Crkve svjedoči koliko je ovo tegobno i zahtjevno. Prva kršćanska vremena, u kojima je država zabranjivala ispovijedati vjeru, kazuju kako se usprkos izvanjskim opasnostima, događala nutarnja preobrazba društva – Crkva je rasla i donosila plodove. U onom trenutku kada je kršćanstvo postalo državnom religijom te se na sličan način razračunavalo s neistomišljenicima, počelo je njegovo nutarnje nazadovanje. Svojevrsni zaokret dogodio se s Francuskom revolucijom 1789., koja je udarila temelje sekularnoj državi u modernom smislu. Međutim, već se tada moglo naslutiti da taj proces u konačnici neće završiti dobro, ni po čovjeka, niti po čovječanstvo. Naime, pod krinkom donošenja slobode, jednakosti i bratstva (liberté, égalité, fraternité) uveden je 1790. tzv. „Građanski ustav svećenstva“ pri čemu je Crkva u potpunosti podložena državi, a u implementiranju toga „ustava“ počinjena su najgora zvjerstva. O njima svjedoče „Rujanski mučenici“ ubijeni u zatvoru u nekadašnjem karmelićanskom samostanu u Parizu u rujnu 1792. Među pogubljenima bili su: nadbiskup Arlesa John du Lau, biskup Saintesa Pierre-Louis de La Rochefoucaulda i njegov brat, biskup Beauvaisa François-Joseph te još 127 dijecezanskih svećenika, 56 redovnika i redovnica te 5 laika. Tom mučeničkom društvu pridružilo se i 16 sestara karmelićanki koje su giljotirane 17. srpnja 1794., a poznate su kao „Mučenice iz Compiègnea“. Uz njih su i „Mučenici s brodova Rocheforta“ koji su bili zatočeni u utrobi brodova, a stradali od 11. travnja 1794. do 7. veljače 1795., i 64 ih je proglašeno blaženima. Također, među žrtvama Revolucije jest i 11 sestara uršulinki iz Valenciennesa koje sugiljotinirane u listopadu 1794., a poznate su kao „Majka Clotilda Angela i njezine susestre“. I tu nije kraj cijelog niza što proglašenih, a što neproglašenih mučenika Francuske revolucije… Logično je, onda, da razdvajanje Crkve i države, odnosno duhovnog i svjetovnog u svojim temeljima ima zločin i nepravdu.

Ipak, on je Crkvu kao instituciju i katoličku vjeru kao religiju dovoljno osnažio da su se mogli uhvatiti u koštac s izazovima svjetovnosti koji su svoje ekstreme imali u bezbožnim režimima boljševizma/komunizma, nacizma i fašizma. Na tom iskustvu izrasla je zapadna kultura koja u svojim postavkama ima kršćanske elemente, ali i ono što je plod svih rečenih procesa. Među njima su, kao svojevrsni simboli: proslava Nove godine, kićenje božićnog drvca i Djed Mraz kao marketinški produkt američke Coca-Cole. Ništa to izvorno i sadržajno gledano nije ni katoličko ni kršćansko, ali istodobno jasno je kako nije ni protivno. Problem pak nastaje onda kada, zbog agresivna nametanja tih kulturoloških sekularnih elemenata, ono vjerničko bude u potpunosti potisnuto, pa se o Božiću priča samo u kontekstu razmjene darova, jedenju slastica i svjetlima lampica.

Promatrano iz perspektive BiH, iako i među Hrvatima postoje oni koji će inzistirati da, primjerice, Djed Mraz nije dio katoličke tradicije, i premda Srbi imaju „svoju“ Novu godinu i svoj hrastov badnjak, u godinama nakon posljednjeg nesretnog rata, razvidno je kako s ovim kulturološkim elementima najviše „problema“ imaju Bošnjaci. Dok jedni razaznaju kako je to sve dio kulture različitosti koja je svojstvena istinski pluralnim društvima, dotle drugi smatraju kako su izdali svoju (muslimansku) vjeru ako kojim slučajem odvedu dijete da primi paketić od Djeda Mraza ili ako proslavljaju Novu godinu. Kao svojevrsni odgovor tomu onda se upriličuju „Večeri Kur‘ana“. To samo po sebi – kao duhovno obogaćenje jedne populacije, ne nosi nikakvu negativnu konotaciju. Štoviše, kao i kod katolika koji će, recimo, u novogodišnjoj noći organizirati bdjenje pred Presvetim, ima oplemenjujuću duhovnu dimenziju. Međutim, ako pledira zauzeti mjesto sekularnomu koje je u temelju zapadne civilizacije, onda je jasno kako zapravo teži izgradnji teokratskog uređenja svojstvenog srednjovjekovlju i nekim afričkim i azijskim državama današnjice. Stoga, shvaćajući da „caru treba dati carevo, a Bogu Božje“, svi koji kažu kako jesu i kako žele biti dio kulturološkoga i civilizacijskoga europskog kruga, moraju priznati da i božićno drvce, i Djed Mraz, i proslava Nove godine jesu odraz te kulture. Ne treba ih se divinizirati – jer to ne zaslužuju, ali ih se treba uvažavati jer ta je kultura odraz nesavršene, ali najbolje civilizacije koju je svijet imao i ima.