Katolički tjednik

Često je, u različitim oblicima, citirana misao američkog filozofa španjolskog podrijetla Georgea Santayane (1863. – 1952.), izrečena u djelu Život razuma: Faze ljudskog napretka: „Oni koji ne pamte svoju prošlost, osuđeni su je ponavljati!“ Zapravo, osuđeni su ponavljati pogrješke koje su prijašnje generacije počinile. Analizirajući zašto je to tako, vrlo je lako uočiti oholost kao destruktivnu pokretačku snagu u tim procesima. Iz nje se, onda, rađa umišljenost u vlastitu nadmoć naspram drugih koji ne dijele iste ideološke, religijske, nacionalne i slične predznake. Zbog toga, način i načelo djelovanja postaju arogancija i šovinizam, a uvažavanje i dijalog ostaju samo misaone imenice. Posljedice su, najčešće, ogromna zlodjela i civilizacijski nazadak od koga se buduća pokoljenja teško i sporo oporavljaju. Gledajući iz perspektive Bosne i Hercegovine, kao najzamršenije države nastale nakon raspada Jugoslavije, točka prijelomnica novije povijesti jesu mirovni pregovori vođeni od 1. do 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, u američkom Daytonu, Ohio. Kao što je poznato oni su okrunjeni Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, poznatim kao Daytonski sporazum koji je parafiran 21. studenoga u Daytonu, a svečano potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu. No, osim što je zaustavio krvavi rat, ništa dugoročno dobroga nije donio, nego još uvijek – i 28 godina poslije – proizvodi nepravde i neizvjesnosti. A poticaja iz prošlosti ima dovoljno kako bi se krenulo ispravnim putem… samo treba čitati i usvajati.

Nažalost, prostor Balkana s državama koje bivaju kao „kuća izgrađena na putu“, prečesto je poprište sukoba „malih“ i „velikih“ sila, pa je njegova prošlost izorana krvavim brazdama koje istodobno predstavljaju kraj i početak nečega. Zapravo, cjelokupna se poglavlja ispisuju „od rata do rata“ koji – svaki sa svojim imenom – čine referentne polazišne i krajnje točke, dok žrvanj vremena neumorno melje donoseći različitu (ne)sreću: čas jednima, čas drugima – a nikomu trajnu. Stoga bi primarni cilj svih naroda na ovdašnjem podneblju trebao biti stvaranje takve podloge koja će omogućiti drugačije usmjeravanje povijesti: na način da se više ne mora započinjati priča od jednoga sukoba koji vodi ka drugom. A da to nije nimalo lako, svjedoče minula stoljeća. Naprosto, u zemlji civilizacijske različitosti i višestruke – povijesnim događajima uvjetovane – složenosti kakva je BiH, ne mogu postojati „jednostavna rješenja“. No, to ne znači kako nisu mogući nikakvi dugoročni dogovori. Ako se složenost i kompliciranost uzmu kao integralni elementi prve premise, onda ni daljnje postavke neće od svega što je različito praviti razdor.

Otkrivajući to, u svome je putopisnom zapisu Iz Sarajeva A. G. Matoš rekao da je Sarajevo – za razliku od Zagreba koji je „jedan svijet“ – „raskršće od pet svjetova, s putovima u Carigrad, Zagreb, Cetinje-Beograd, Beč-Peštu i Jerusolim“. Veliki je pjesnik glavni grad BiH posjetio 1908., a od tada se mnogo toga promijenilo – kao i u većini mjesta na prostorima bivše zajedničke države. No, ostala je zemlja i ljudi u njoj koji su uistinu zagledani na različite strane: približno onako kako je to opisao ponajbolji hrvatski književnik. Najveća je pak nevolja što, kako reče drugi majstor od pera – Meša Selimović: „svatko misli da će nadmudriti sve ostale“ (Derviš i smrt). A iskustvo bliže i dalje prošlosti kazuje kako pri usmjeravanju budućnosti za okvir valja uzeti: postojanje neovisne i suverene države Bosne i Hercegovine te uvažavanje nacionalnih odrednica, tj. postojanja konstitutivnih naroda, kao nositelja političkih procesa. Jer i jedno i drugo bilo je uzrokom posljednjega kolektivnoga stradanja.

Usporedivši što se u bivšoj Jugoslaviji događalo u vremenskom odmaku koga u odnosu na posljednji rat živi BiH, dakle 28-29 godina, naći ćemo se u osvit 1974. Nakon smjene zloglasnoga Aleksandra Rankovića (1966.), studentskih prosvjeda (1968.) Hrvatskog proljeća (početak 1970-ih) i događaja vezanih uz Bugojansku skupinu (1972.), pod vodstvom Edvarda Kardelja pripremljen je novi Ustav. Premda će ga se još uvijek različito tretirati, očito je kako je najznačajnija novina bila da se nacionalni element više nije toliko gušio, obezvrjeđivao i banalizirao. Štoviše, bh. muslimani su prvi put dobili ravnopravni status naroda, tj. nacionalnosti koja se pisala velikim slovom: Musliman te se nisu morali izjašnjavati ili kao Hrvati ili kao Srbi. Pokrajinama Vojvodini i Kosovu dana je veća autonomija, što je, uz ostalo, izazvalo najviše negodovanja u Srbiji koja će se poslije detektirati kao izvor sukoba…

Na temeljima iskustva iz prošlosti i aktualnoga trenutka, razvidno je kako cjelokupno ozračje u BiH naprosto pokazuje da očito treba organizirati „Dayton 2“, kako je predlagao i pok. Richard Holbrooke, tvorac Općeg okvirnog sporazuma u Daytonu 1995. Jer nerješavanje gorućih političkih i ekonomskih problema pojačava kod ljudi osjećaj nesigurnosti, apatije i straha te potiče odlazak mladih kao i cijelih obitelji iz BiH. Nužno je, dakle, poraditi na pravednu i svrsishodnu unutarnjem uređenju zemlje, što uključuje i korekturu Izbornoga zakona koji je već duži niz godina kamen spoticanja, na osobit način najmalobrojnijem, hrvatskom narodu. Ukoliko ne želimo ponavljati pogrješke iz prošlosti, valja imati hrabrosti i uputiti se – da parafraziramo svetoga papu Ivana Pavla II. – u avanturu međusobna povjerenja bez skrivenih nečasnih namjera.