Katolički tjednik

Pojedini elementi kršćanske tradicije mogu u današnjem vremenu izgledati potpuno zastarjelo i u konačnici besmisleno. Poglavito tako mogu djelovati zbog činjenice kako je proces obezvrjeđivanja simbola u postmoderni dosegnuo možda i svoj vrhunac. No, tomu doprinose i sami vjernici u onim segmentima kada svoju tradiciju ne znaju obrazložiti ili ju obrazlažu na anakroni način koji racionalističkom uhu, priviknutom reagirati isključivo na zveket novaca, zvuči mitološki, srednjovjekovno. Nemalo toga će se zasigurno moći čuti i uz ovogodišnju pripravu za Božić, kada se profesionalniji novinari kod onih koji idu u crkvu budu zanimali za sadržaj te svetkovine i način kako se ona proslavlja. Otkrit će se, onda, uistinu raznoraznih zabluda, površnosti i besmislica koje nemaju veze s kršćanskom vjerom. Istodobno, to ne znači kako je tradicija „prošlo svršeno vrijeme“. Štoviše, kada se zbilja uđe u različite njezine segmente, otkriva se bogatstvo izričaja koje oplemenjuje čovjekov duh, uzdižući ga u područja nadnaravnoga. Posebnu priču o tomu pričaju jaslice koje su još uvijek važan sastavni dio božićnoga ozračja.

Između ostalih sastavnica koje su odviše lako podložne krivim interpretacijama jesu (umjetnički) prikazi svetaca, Gospe, Isusa Krista, ili uprizorenja pojedinih dijelova njihova života. Primjerice, u pjesmi Kao moja mati (2006.) koju izvodi Zdravko Čolić, a tekst potpisuje Dino Merlin, kaže se: „Ne vjerujem ja u kipove/ Ni takve k'o ti, tipove/ Kad ti jednom srce slome/ Ne vjeruješ nikome.“ Iako je riječ o pjesničkoj slobodi, ipak se prepoznaje predrasuda kako kršćani „vjeruju“ u kipove. No, takvo su shvaćanje puno prije „naših dana“ izražavali i pojedini teolozi i bizantski carevi. Štoviše, zbog slika i kipova vodili su se pravi ratovi, a u povijesti je to poznato pod skupnim nazivom ikonoklazam koga je Crkva osudila na Drugom nicejskom saboru 787. objasnivši kako cilj štovanja nisu slike, nego Onaj koga slike prikazuju.

Među ova možebitna pogrešna shvaćanja ulaze i jaslice, odnosno „scenski“ prikaz Isusova rođenja u betlehemskoj špilji. A budući da je riječ o kipićima, zabluda je tim lakša i podložnija obezvrjeđivanju kao djetinjarija. Baš zato papa Franjo 1. prosinca 2019. odaslao je apostolsko pismo o značenju i vrijednosti prikaza jaslica Admirabile signum te izričito naglasio kako su jaslice „poput živog evanđelja koje izobilno teče sa stranica Svetoga pisma“ (br. 1) te da postavljanje jaslica „u našim domovima pomaže nam ponovno oživjeti povijest onoga što se zbilo u Betlehemu“ (br. 3). Prisjetivši se kako je za to uprizorenje Isusova rođenja zaslužan Sv. Franjo Asiški, Papa je napisao: „Na poseban način, još tamo od Franjina vremena u kome su nastale, jaslice su poziv da 'doživimo' i 'opipamo' siromaštvo koje je Božji Sin izabrao za sebe u svome utjelovljenju, i tako nas implicitno pozivaju da ga slijedimo na putu poniznosti, siromaštva i samoodricanja koji vodi od betlehemskih jasli do križa“ (br. 3).

Dakle, kršćani ne vjeruju u jaslice, ali im one mogu pomoći da si u svijetu banalnosti i zadržavanja na površnosti božićne poruke posvijeste što zapravo slave tom svetkovinom i na koji konkretan način ona može i treba oblikovati njihove živote. Odatle je znakovito kako je Europski parlament prvi put u svojoj povijesti dopustio postavljanje jaslica za Božić 2022. u svom sjedištu u Bruxellesu. Zahvaljujući zalaganju španjolske članice Zastupničkog doma EU-a Isabel Benjumeae, te uz potporu malteške predsjednice Parlamenta Roberte Metsole, jaslice su „odobrene kao posebna izložba“ koja se može, ali i ne mora ponoviti u budućnosti. No, bez obzira što bilo u idućim godinama, veliki je to iskorak u odnosu na prijašnji stav kako bi instaliranje „scene Isusova rođenja“ bilo „potencijalno uvrjedljivo“ za one koji ne vjeruju.

Neovisno pak o nakani onih koji su, vođeni latentnim masonskim usmjerenjima, takav stav u Parlamentu EU-a imali, razvidno je kako su očito pogodili u bit smisla jaslica. One su, kako se u gore citiranu pismu izrazio Papa, „dio lijepa i zahtjevna procesa prenošenja vjere“ (ibid., 10). „Pred jaslicama misli nam se rado vraćaju u vrijeme dok smo bili djeca i nestrpljivo iščekivali kad će se one početi postavljati. Ta nas sjećanja vode do toga da uvijek iznova postajemo svjesni velika dara koga smo primili od onih koji su nam prenijeli vjeru i ujedno nam daju osjetiti dužnost i radost da se i djeci i unucima omogući doživjeti isto iskustvo“ (ibid., 10).

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju