Katolički tjednik

Dok će mnogi danas srednji vijek lakonski označiti „mračnim“ – što on prema određenim pojavama i jest bio, ali ni izdaleka da je sve bilo „mračno“ – činjenica je da će i vrijeme postmoderne koje živimo buduće generacije na svoj način ocjenjivati. Kako će ga nazvati, teško je sa sigurnošću reći, ali je nedvojbeno da se neke dominantne parametre već može detektirati. Uz sveprisutni individualizam, koji rezultira gubitkom autoritetā, diktaturom relativizma i kulturom profita, tu je dvoličnost (odnosno medijski kondicionirana kolektivna hipokrizija) kao način promatranja pojava u društvu, iza koje se krije pokušaj redefiniranja čovjeka kao bića. Tomu valja nadodati i „mobitelski“ odgoj koji proizvodi plitkoću misli s nemogućnošću apstrakcije te kritični nedostatak držanja pozornosti – što u konačnici rađa egzistencijalnom ovisnošću o tehnološkim pomagalima. Ona, nažalost, nekada ide do te mjere da, primjerice, novopečeni liječnici prilikom pružanja hitne medicinske pomoći „traže po mobitelu“ što bi čovjeku moglo biti, kako bi tek onda mogli djelovati. No, osim definiranja situacije, jasno je kako i u ovo „sivo vrijeme“ valja unositi svjetlo vjere, polazeći najprije od osobne razine kako bi se došlo do društvene, odnosno stvarnosti koja obilježava cijeli jedan narod. O tomu danas ovisi koliko će budućnost moći kazati da su kršćani postmoderne uspjeli izvršiti Isusov nalog biti: „sol zemlje i svjetlo svijeta“ (usp. Mt 5,13-16).

Razmatrajući što to u aktualnom trenutku postojanja ponajviše unazađuje prosječnog katolika, možemo, između ostaloga, prepoznati: zavist, zbunjenost i zabrinutost. Sva ta stanja proizlaze zapravo iz ljudske „tjelesnosti“. Sv. Pavao to precizno definira kada kaže: „Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate?“ (1 Kor 3,3). Zavist je, dakle, prva odlika prizemnoga čovjeka. No, za razliku od nekih prijašnjih vremena, ona je danas naglašeno materijalizirana, odnosno ljudi jedni drugima zavide zbog onoga što netko posjeduje, a ne zbog onoga što netko jest, što mudro zbori ili što predstavlja moralni orijentir. Prisjetit ćemo se da su Isusa židovski vjerski prvaci predali Ponciju Pilatu „iz zavisti“ (usp. Mt 27,18); da su apostoli „iz zavisti“ istih vođa također bacani u zatvore (usp. Dj 5,18); da je naposlijetku i prvi mučenik Stjepan „iz zavisti“ bio kamenovan jer „nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio“ (usp. Dj 6,10). Međutim, postmoderno stanje dominantne kolektivne svijesti teško da bi proizvelo sličan revolt ukoliko u pozadini „govora“ ne bi bio novac ili kakav materijalni probitak. Stoga bi u osobnom življenju valjalo kao odgovor ovoj napasti postaviti činjenicu ljudske prolaznosti i korištenja materijalnih dobara kao puta osobnoga spasenja i stjecanja blaga „gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju“ (usp. Mt 6,20).

No, baš zbog te materijaliziranosti, a istodobno osjećajući kako nije stvoren da bi kao hrana crvima zatvorio hranidbeni lanac u prirodi, čovjek današnjice ostaje zbunjen. Na jednoj strani od njega se traži raskid s vjerom, tradicijom i svim što je donedavno označavalo „sigurna uporišta“, a na drugoj mu se ništa smisleno – što bi moglo taj raskid nadomjestiti – ne nudi. Stoga je uistinu tragično promatrati postmoderniste kako na Zapadu s udivljenjem gledaju na njegovanje tradicije, vjerske prakse i običaja kod migranata koji su došli s Istoka, dok istodobno smatraju zaostalima one koji među njima ne žele raskrstiti sa svojim civilizacijskim korijenima. Simptomatično je kako u takvu ozračju malo tko prepoznaje zablude „slobode“ u kojoj se sve smije i koju se propagira kao vrhunac samosvijesti pojedinca, a zapravo je samo teren za individualiziranje čovjeka kako bi ga se lakše moglo uloviti u mreže koje postavljaju središta moći zarad vlastita profita. Izlaz iz toga svijeta zbunjenosti jest prepoznavanje objektivne utemeljenosti morala u vjeri Isusa Krista, kako reče Sv. Pavao: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1). A kada to čovjek ima na umu, onda se može uspješno oduprijeti i sveprisutnoj zabrinutosti koja mu nerijetko priječi iskoračiti iz „osobne zone sigurnosti“ – odnosno, rečeno u materijalnom smislu: škrtosti. Zato će Sv. Ivan upozoravati: „Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).          

Ne upirući prstom, dakle, u drugoga, ako bismo pokušali ovo implementirati u osobnom življenju, razvidno je kako bismo na taj način unosili svjetlo u svakodnevicu vlastita okruženja. No, prvi korak k tomu jest obnova osobne vjere u Krista, raspetoga i uskrsloga, na što kršćanina i potiče korizma kojoj posljedice mogu biti i duhovno i tjelesno pročišćenje. Stoga ona zapravo predstavlja vraćanje na izvore: na događaj krštenja.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju