Katolički tjednik

Crkva katolička je, ljudskim očima gledano, opstala kroz 2 000 godina, zato što u njoj nema demokracije – u kojoj bi svi da ih se nešto pita, da budu važni i od toga profitiraju, a nitko ne bi podmetnuo leđa kada nastanu krize i, poglavito, nitko ne bi htio preuzeti odgovornost za odlučivanje. Centralizirana vlast, unatoč nedostatcima pa i pogubnostima u trenutcima kada je u rukama nesposobnih i, na osobit način, loših ljudi (a čega je bivalo i u Crkvi!), ipak svjedoči o ujedinjujućoj snazi i onomu što znači „imati glavu“. Isus je to jednostavno pokazao kada je, imajući dvanaestoricu apostola za svoje bliže učenike, postavio jednoga – Petra da bude predvodnik, rekavši mu: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,18-19). No, ako je ta „glava“ svjesna svojih ograničenja, prolaznosti i ovisnosti o Bogu, ona donosi ljudima blagoslov, a ako nije onda biva prokletstvom u vidu diktature i tiranije. Kako do toga ne bi došlo nužno je imati „poučljivo srce“, za kakvo je molio i kralj Salomon (usp. 1 Kr 3,9). Ono svoju konkretnu primjenu u Crkvi današnjega doba ima kroz pojam „sinodalnosti“ – odnosno, zajedničkoga hoda savjetovanja i suradnje, čega je izvrstan primjer život Blažene Djevice Marije, najizvrsnije Božje suradnice.

Koliko je suradnja i poučljivost onih koji odlučuju od životne važnosti mogu ilustrirati dva slučaja: jedan biblijski, a drugi suvremeni. Ovaj biblijski stavlja pred oči lik Naamana, vojskovođe sirijskoga kralja (usp. 2 Kr 5), koji je bio gubav pa na preporuku svojih ukućana i s kraljevim blagoslovom, otišao u Izrael tražiti izlječenje. Tada mu je prorok Elizej naložio da se okupa u Jordanu kako bi ozdravio, ali se gubavom vojskovođi to učinilo besmislenim, jer su rijeke u Damasku „bolje od svih voda izraelskih“ te je otišao ljut. Međutim, sluge su ga savjetovale da to učini. „Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A ne kamoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit ćeš čist'“ (2 Kr 5,13). Umjesto što ih je mogao išibati ili dati pogubiti, ipak ih je poslušao te ozdravio… Ovodobni pak slučaj kazuje o kapetanu američkoga teretnog broda El Faro koji je 1. listopada 2015., plovio blizu otoka San Salvador na Bahamima, kada je ušao u najjaču oluju koja je pogodila ove vode još od 1866., a nazvana je uragan Joaquin, s vjetrovima od 210 km/h. Iskusni moreplovac Michael Davidson, kojega su opisali kao „pedantnog majstora“, ali i „kapetana u kabini“, koji nije htio prljali ruke, niti je često viđan na palubi kako čavrlja s ekipom, situaciji je pristupio podcjenjivački. Savjete drugog časnika – ženske osobe – Danielle Randolph, kako bi bilo pametnije odstupiti od kursa i ići dužim putem, nije uzimao u obzir. K tomu, oslanjao se na zastarjelu tehnologiju koja mu je davala beskorisne podatke o vremenu, stare satima. Rezultat je bila smrt svih 33 člana posade, čija tijela nikada nisu nađena…

Logika zajedničkoga hoda (hodočašća) na određeni je način ono što Crkva odražava kroz cijelu svoju povijest, ali napose ono što joj je nužno u sadašnjosti i budućnosti. Pri tomu je bitno uočiti kako se u svakom trenutku zna(lo) tko odlučuje. To stoji nasuprot pokušaju stvaranja „demokratskih“ struktura u kojima bi vlast u Crkvi bila dana nekom „odboru“, odnosno „vijeću“, sačinjenom od klerika i laika, što je, primjerice, plan kontroverznoga njemačkog „Sinodalnoga puta“. Jer, vjernička bi „baza“ više trebala voditi obzira o osobnom angažmanu, a ne toliko o predvodnicima. Njima je Sv. Petar savjetovao da „pasu povjereno stado Božje… ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada“ (usp. 1 Pt 5,2-3), a Sv. Pavao upozorio je: „ako tko upropašćuje hram Božji“ – tj. vjernike, „upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (usp. 1 Kor 3,16-17).

O tomu snažno svjedočanstvo daje život Blažene Djevice Marije, koji bi se uistinu mogao opisati riječju „suradnja“: suradnja s Bogom (Lk 1,38), suradnja sa Sv. Josipom (Mt 1,24; 2,13-14), suradnja s rodbinom (Lk 1,39), suradnja s učenicima (Dj 1,14) i suradnja s Isusom (Iv 2,3-5).

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju