Katolički tjednik

Bosna je, a i Hercegovina, u državnom i političkom smislu uvijek bila onakva kakvom su je htjele strane velike sile. Povijest svjedoči da je to bilo tako u trenutcima kada su Osmanlije 1463. srušile Bosansko Kraljevstvo; zatim kada je njezin teritorij na Berlinskom kongresu 1878. predan Austro-Ugarskoj Monarhiji; pa također i pri uspostavi Kraljevine SHS 1918.; onda 1941. u NDH i 1945. „Titinoj“ Jugoslaviji te naposlijetku, nakon tragična rata 1990-ih, kreiranjem države u američkom Daytonu 1995. S previše unutarnjih razlika i premalo zajedničke snage, ostajala je ova zemlja vazda negdje „između“, tako da je među njezinim narodima uvijek bilo onih koji su se osjećali pobjednicima i onih koji su živjeli s gorkim okusom poraženih. Osim tinjajuće međusobne mržnje, ali i praktične ljubavi u trenutcima kad se kakva (prirodna) nevolja sruči na ove prostore, proizvelo je to i odbojnost prema strancima: počevši od sultana u Istanbulu, preko cara u Beču, do novovjekih „gazda“. Nerijetko potlačeni i stoljećima dresirani da ne napadaju „svoje“, ljudi se u BiH najlakše okome na one izvana koji njima upravljaju. A stvarnost kazuje kako bi bez tih stranaca, bez obzira koliko i nepravdi činili, zapravo teško ovdje išlo. Posvjedočili su tomu događaji vezani uz najnovije nametanje odluka visokog predstavnika, kojima je deblokirao uspostavu Vlade Federacije BiH.

Nakon što je nekoliko puta poticao političke aktere u BiH da se uozbilje i dogovore – a što su oni uporno balkanski izigravali – visoki predstavnik Christian Schmidt je27. travnja 2023. nametnuo odluke kojima se omogućava uspostava vlasti u Federaciji BiH te je dopunio Kazneni zakon i Federacije i RS-a, na osobit način sankcionirajući podmićivanje na izborima. U praktičnom smislu to, osim nove federalne vlasti sazdane od HDZ-a i stranaka Trojke (SDP, NiP i NS), znači da Stranka demokratske akcije (SDA), koja je na posljednjim Općim izborima, održanima u listopadu 2022., pojedinačno dobila najviše glasova Bošnjaka, i njezin satelit-partner Demokratska fronta (DF) sada idu u opoziciju. To pak znači da će ubrzo izgubiti privilegije isisavanja novca iz državnih tvrtki i institucija te mogućnost utjecanja na zapošljavanje u istima, što se onda izravno odražava na sužavanje manevarskog prostora tzv. „duboke države“ – raznoraznih „veza i vezica“ koje sežu u gotovo sve pore društva, a za cilj imaju ostajanje na vlasti. Zbog toga su odluke Christiana Schmidta predstavili kao udar na cjelokupan bošnjački narod – kao da Bošnjaci uopće neće sudjelovati u vlasti. Optužili su visokog predstavnika za „okupacionizam“, a tzv. probosanske stranke koje će činiti Vladu FBiH da su „politički kolaboracionisti“ HDZ-u. Prevedeno na razumljivi rječnik to bi značilo da je HDZ, koji je na posljednjim izborima dobio najviše glasova među Hrvatima, neprijatelj države, a stranke Trojke su suradnici stranog okupatora (najedanput su to zemlje Zapada) i neprijatelja vlastite države. Štoviše, iz SDA su otišli toliko daleko da su u svemu prepoznali mržnju prema muslimanima.

Cjelokupna halabuka koju su nastojali podići podsjetila je na lekcije iz prošlosti kada je neposredno prije početka Berlinskog kongresa, 13. lipnja 1878., u Sarajevu formiran tzv. Narodni odbor koji je trebao pripremiti otpor austrougarskim postrojbama koje su (formalno gledano od 1463.) imale nalog, nakon 415 godina turskog zuluma, promijeniti vlast u BiH. Ironično zvuči da je početkom kolovoza 1878. tadašnji zapovjednik Bosne Smail Haki Selmanović pozvao sve njezine stanovnike „islame, Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“. Odaziv je, dakako, osim kod znatna broja muslimana i određena dijela srpskoga puka, ostao nikakav. Poznato je kako je zapovjednik austrijske vojske general Josip Filipović (1819. – 1889.) vrlo brzo skršio taj otpor te je Sarajevo zauzeo već 19. kolovoza 1878. No, razvidno je kako nitko ne želi tek tako izgubiti privilegije i da se pri tome stvarni razlozi skrivaju, a u prvi plan gura navodni interes cijeloga naroda. A povijest nas uči kako je Bosna – unatoč svim negativnim pojavama – uistinu kroz razdoblje austrougarske uprave prodisala te ljudi i danas baštine mnoge blagodati te vlasti.

Istodobno, iz toga doba još jedna lekcija daje važne pouke za danas. Naime, nakon Berlinskog kongresa Bosna je ostala „ničija“. Iako protektorat, bila je zapravo osmanlijski teritorij, ali s upravom Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, nije pripala ni austrijskoj (Cisleithania – „s ovu stranu rijeke Leithe“), niti ugarskoj (Transleithania) polovici Monarhije. Nego su oba parlamenta Monarhije 20. veljače 1880. donijela Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, a car Franjo Josip I. je vrhovnu upravu povjerio monarhijskom Ministarstvu financija, čije je pak odluke provodila Zemaljska vlada u Sarajevu. Nakon aneksije 1908. BiH je u stvarnosti postala austrougarska kolonija, s obzirom da je sultan Abdul Hamid II. (1842. – 1918.) svoju formalnopravnu nadležnost prodao Austrougarima za dva i pol milijuna funti...

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba