Katolički tjednik

Jedan je pravoslavni svećenik svome katoličkom kolegi – dok su obojica živjeli kao dio religijske i nacionalne manjine u nekom bosanskom mjestu – kazao kako u svojim javnim nastupima uopće ne dotiče društveni kontekst. „Ja samo govorim što je Hristos govorio i nikakvih problema nemam!“, objasnio mu je paroh… Zbilja, bez obzira što se ljudi vjere ne bi smjeli ponašati kao da ih se ne tiče što se oko njih događa, istina je kako će čovjek najmanje pogriješiti ako se bude dosljedno držao Isusovih riječi i pouka. No, da bi bio autentičan, mora ih se držati uvijek i na svakom mjestu, „bilo to zgodno ili nezgodno“ (usp. 2 Tim 4,2), jer u suprotnom dolazi u realnu opasnost postati ono što je Isus ponajviše kritizirao, a to je biti licemjer. Upravo je licemjerje, u aktualno doba postmoderne, postalo pandemično i sveprisutno. Jer, primjerice, većina će ljudi izrijekom osuditi „svako zlo“, ali kada dođe na red to zlo prokazati u redovima vlastite zajednice, onda nastaju izvlačenja, usporedbe i pravdanja. Na taj se način pokazuje da se čovjek nije u stanju uistinu osloniti na Boga, nego stalno pravi kalkulacije i životne pogodbe s đavlom. Međutim, budući da se ne može služiti dvojici gospodara (usp. Mt 6,24) to kad-tad dođe na naplatu. Na tom tragu, poglavito žalosno djeluje kada netko, misleći da tako očituje svoju lojalnost, ocrnjuje drugoga s kojim onaj kojemu se hoće dodvoriti, nije u najboljim odnosima. Baš suprotno, vrijeme krvavih društvenih previranja u svijetu, od svih, a poglavito od kršćana, zahtijeva dosljednost i istinoljubivost, a ne licemjerstvo i sotonizaciju.

Vidi se to na tragičnim događanjima u Izraelu i Pojasu Gaze. Nakon početnoga upada pripadnika islamističkog Hamasa u izraelska naselja, koji su počinili pokolje i teške zločine te oteli više od 200 Izraelaca (a brojka gotovo svakodnevno raste), uslijedili su danonoćni udari na palestinska mjesta u kojima je ubijeno mnoštvo djece i nevinih civila. Osim muslimana, stradali su i arapski kršćani. Štoviše, agonija Palestinaca se nastavlja i ne nazire joj se kraja. Stoga, mnogi s pravom traže istodobni prekid vatre i omogućavanja dotoka humanitarne pomoći. Na osobit način muslimani diljem svijeta prosvjeduju dajući potporu Palestini. Kada se vidi samo mali dio stravičnih slika iz ratom zahvaćena područja, nitko zdrava razuma drugačije i ne može rezonirati.

I dok se postupci izraelske vojske, u kojima stradavaju nevini, mogu uistinu tretirati pravim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti – što svijet kao takvo naprosto mora osuditi i zaustaviti – ne smije se upasti u napast sotoniziranja Izraelaca, na način kako je to činjeno u srednjem vijeku i(li) nacističkoj ideologiji, a što je rezultiralo progonima i Holokaustom. Toga osobito moraju biti svjesni kršćani čiji su religijski korijeni duboko povezani s judaizmom. Nedvojbeno je na to ukazao papa Ivan Pavao II. kada je 13. travnja 1986. posjetio židovsku sinagogu u Rimu. „Židovska religija nije nama 'vanjska', nego je na određeni način 'intrinzična' našoj vlastitoj religiji. S judaizmom dakle imamo odnos kakav nemamo ni s jednom drugom religijom. Vi ste naša predraga braća i, na neki način, moglo bi se reći da ste naša starija braća“, poručio je tada sveti papa Wojtyla, nastavljajući pravac što ga je zacrtao II. vatikanski sabor, koji je (napokon) istaknuo da se nikakva nasljedna ili kolektivna krivnja ne može pripisati Židovima kao narodu za „ono što je počinjeno u Kristovoj muci“ (usp. Nostra Aetate, 4).

Židove se, dakle, ne može smatrati „od Boga odbačenima i prokletima“ (usp. isto). Svojim su životom to pokazala i dva iznimna lika u Katoličkoj Crkvi, čija je nacionalnost židovska: Sv. Edith Stein (1891. – 1942.) i pariški kardinal Jean-Marie Lustiger (1926. – 2007.). Oboje su bili potomci Židova iz Poljske koji su upoznali Krista te prigrlili katoličanstvo, ali i cijeloga života ispaštali zbog svoje nacionalnosti. Edith Stein je kao izvanredno talentirana djevojka, nakon što je u adolescentnoj dobi upala u ateizam, studirala filozofiju kod utemeljitelja fenomenologije Edmunda Husserla (1859. – 1938.) te potresena kršćanskim držanjem i vjerom žene filozofa Adolfa Reinacha koji je poginuo u ratu 1917., postupno ušla u srž katoličke vjere i postala karmelićanska redovnica Terezija Benedikta od Križa. No, zbog njezina židovskoga podrijetla nacisti su je odveli i ubili 1942. u Auschwitzu… Kardinal Lustiger nije doživio takvu sudbinu premda su ga sumnjičili i napadali, kako židovi, tako i katolici. Na rođenju je dobio ime po svome djedu – Aron, da bi u vrijeme nacističkoga progona zajedno sa sestrom utočište našao u jednoj katoličkoj obitelji te se, upoznavši kršćanstvo, krstio u 13. godini uzevši ime Jean-Marie. Nakon studija književnosti na sveučilištu Sorbonne osjetio je svećenički poziv te je, poslije 25-godišnje svećeničke službe, imenovan biskupom u rodnom Orleansu, a zatim nadbiskupom i kardinalom u Parizu. Zatražio je da njegov epitaf glasi: „Rođen sam kao Židov. Dobio sam ime svog djeda po ocu, Aron. Postavši kršćaninom vjerom i krštenjem, ostao sam Židov, kao i apostoli.“

Na temelju (i) ovih primjera, a u kontekstu aktualnoga rata u Izraelu i Palestini, može se zaključiti kako kršćani ne smiju šutjeti na patnju nevinih Palestinaca, ali također ni pristati uz sotoniziranje židovskoga naroda, na način kako netko napisa: „Volim te, Isuse, ali mi je žao što si bio Židov!“