Katolički tjednik

Ako ne želi skončati u globalnom sukobu, današnji će svijet morati ponovno otkriti smisao svoga postojanja. I to se ne može ustvrditi samo na aktualnom primjeru ruske invazije na Ukrajinu, nego i u zapadnjačkoj svakodnevici obilježenoj, očito, nikad većim otuđenjem čovjeka. Jer dok se na jednoj strani događa da ljudi neprestano „žive tuđe živote“, prateći iz dana u dan što netko drugi radi (bilo da je riječ o tzv. celebrityima [slavnima] i influencerima [utjecajnima], bilo o „običnima“ koji čine neke „neobičnosti“ – najčešće teške gluposti), na drugoj vidimo kako se pojedinac nikada manje nije stvarno zanimao za onoga pored sebe. Tako i na ovdašnjim područjima nije rijetkost da netko više zna i „prati“ nekoga u Americi, nego što može kazati kako mu živi susjed, a kamoli mu pomoći. Odatle nalazimo da je nezainteresiranost za bližnjega (u najdoslovnijem smislu riječi) zapravo jedna od sveprisutnih odlika postmodernoga društva. Prateći logiku Isusove zapovijedi ljubavi – prema Bogu i čovjeku, možemo prepoznati kako sve ovo svoju polaznu točku ima u „zaboravu Boga“ ili, još konkretnije: u praktičnoj smrti koju je današnja civilizacija namijenila Bogu u ljudskim srcima. Stoga je „uskrsnuće“ Isusa Krista u sadašnjici – ishodište perspektive budućnosti koja neće biti obilježena isključivo „Velikim petkom“, kakav se sada može naslutiti.

Na tom tragu, govoreći o smislu postojanja čovjeka, stari su katekizmi – u obliku pitanja i odgovora – na upit „Zašto smo na svijetu?“, odgovarali: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“ U tomu je, dakle, bio uokviren, ne samo cilj i sadržaj, nego i program i način. Već u ovoj jednoj jedinoj rečenici prepoznaje se kako čovjek – po prirodi „putnik“ na ovoj zemlji – ne završava svoje postojanje onoga trenutka kada mu tijelo polože u grob. Zato u otkrivanju svoga smisla može definirati kako glavne snage ne smije trošiti na ono što ostaje do tada, nego na ono što će ga obilježiti i s te druge strane smrtnoga praga. Majstorski je to izrazio naš nobelovac Ivo Andrić u svome Ex pontu kada je rekao: „Što će nam ovaj život od pedeset godina (a jedna teža od druge!) ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost. Nemojte drhtati kao da je svijet hladna i prazna soba, ne zatajite svoje duše nikad, nikad, jer je divno i nerazumljivo uskrsavanje istinā.“

Ta „Andrićeva“ istina, kako i on sam naslućuje u svojim promišljanjima, jest činjenica pobjede nad smrću koju je putem križa ostvario Bogočovjek Isus Krist. Jedini se On vratio – kako narod kaže – „s one druge strane“ i omogućio ozbiljenje svih čovjekovih nadanja u konačnu pravdu, trajni mir i vječnu sreću. Crkva Katolička to dobro izražava u misnom predslovlju Muke Gospodnje (I.) koje se moli u petom korizmenom tjednu: „Tvoj je Sin spasonosnom mukom svemu svijetu objavio smisao štovanja Boga; u neizrecivoj snazi križa otkrivaš sud svijetu i vlast Krista Raspetoga.“

Odatle nije čudno što je tako često, i kod rimskih prvosvećenika, središnji pojam u uskrsnim porukama: nada! Riječ je o stvarnosti koja nadilazi optimizam koji kaže kako treba misliti pozitivno „da će biti bolje“, ali i utjehu koja veli „da uvijek može biti gore“. Nada je, kako je približio papa Franjo, „ona ponizna krjepost, ona krjepost koja struji pod vodom života, ali koja nas drži da se ne utopimo u mnogim poteškoćama, da ne izgubimo onu želju naći Boga, naći ono čudesno lice koje ćemo svi vidjeti jednoga dana“ (homilija u Sv. Marti 17. ožujka 2016.). Zato onaj koji i u tamnim životnim kontekstima zadrži svjetlo nade, može prepoznati one stvarnosti kojih drugi ne vide te iz njih crpiti snagu i hrabrost za svoju svakodnevicu. Svjestan toga, gradonačelnik ukrajinskoga glavnog grada Kijeva i proslavljeni boksač Vitalij Kličko krajem ožujka kazao je nadbiskupu Svjatoslavu Ševčuku kako narod danas „više nego hranu, odjeću i medicinske potrepštine treba riječi nade“ koje Crkva može ponuditi.

U poplavi domaćega beznađa i moru globalnoga besmisla, prepoznavanje stvarnoga temelja ove nade uistinu vodi u uskrsnuće života i osmišljenja vlastite egzistencije. Bez obzira što se, kako se izrazio papa Benedikt XVI., nada „u ovome svijetu mora suočiti s okrutnošću zla“ i što se ispred nje „nije ispriječio samo zid smrti, već još više oštre bodlje zavisti i oholosti, laži i nasilja“ (usp. Urbi et orbi, 8. travnja 2012.), ipak u njezinu središtu nisu ljudske snage, nego Isusovo uskrsnuće kao temelj vjere. Ono je lijek beznađu koje se, izgleda, uvelike uvuklo i među svećenike, svakodnevno tako snažno, iz područja „nebeskih ideala“, prizemljivane o tvrdu ledinu zemaljskih statistika.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju