Katolički tjednik

Nedvojbeno je da čovjek mora ići ukorak s vremenom kako ga ono ne bi pregazilo. To implicira, ne samo pratiti tehnološka dostignuća, nego i iščitavati „znakove“. Zanemarivati prvo znači „zaostajati“, a ne imati sposobnosti za drugo, upućuje na „plitkoću“ i podložnost manipulacijama. Oboje na svoj način pojedinca i društvo upropaštavaju. No, jednako pogubno jest i prilagođavati se vremenu po cijenu gubljenja vlastitoga identiteta. U tom procesu od životne su važnosti „smjerokazi“ u vidu vječnih normi, utkanih u dubinu ljudskoga bića i „protumačenih“ u Objavi i Svetom pismu. One – kao što Sunce postoji i kada ga oblaci zakriju – uistinu egzistiraju, bez obzira što u trenutku življene postmoderne bivaju obezvrjeđivane i odbacivane. Naprosto, iskustvo svjedoči kako je zbilja „malo“ (ili bolje rečeno bijedno) ako je čovjek samo ono što se može vidjeti i ukoliko ga ne usmjeravaju vječna načela, svakodnevno mu otkrivajući da je stvoren za dimenziju gdje se otvaraju puno širi obzori od onih koji se daju očima obuhvatiti. U toj perspektivi prepoznaje se da je nužno „vratiti u opticaj“ ideale koji su u međuvremenu protjerani iz mentaliteta, na osobit način zapadnoga, čovjeka. A to nije moguće nikakvim tehničkim pomagalima, nego isključivo snagom duha. Ona je pak – kako i etimologija sugerira – središte duhovnoga poziva, koje nosi svoje vrijednosti, ali i izazove u današnjem trenutku postojanja.

Imajući to na umu, onda se može nazrijeti otkuda i pošast krize duhovnih zvanja koja je, izgleda, najprisutnija u Katoličkoj Crkvi, ali se itekako može prepoznati i u drugim kršćanskim denominacijama, pa i u „europskom“ islamu. Odatle je razvidno da se korijen problema ne nalazi isključivo u celibatu – premda je i on sastavni dio cjeline, nego u onomu što bi se moglo nazvati zaborav duha. Iz njega proistječu činjenice zakržljalosti osobne, kao i gotovo potpune zamrlosti obiteljske molitve; on proizvodi stanje materijaliziranosti i otuđenosti; na njegovim se poljima uzgajaju banalnosti i trivijalnosti ljudske komunikacije označene svijetom virtualnosti. I to ne samo „tamo negdje“ na Zapadu, nego i u hrvatskom narodu, impregniranomu katoličanstvom još „od stoljeća sedmog“. Stoga nije čudno zašto se na nekoga tko je odlučio poći putem svećeništva i(li) redovništva često gleda sa sažaljenjem, a nerijetko i prijezirom.

Međutim, nutarnja vrijednost toga zvanja – neovisno što ga neki „svjetovnjaci“ cijenili po onomu: „Imaju svećenici para“ – ne može se zbiljski prepoznati bez dimenzije nadnaravnoga. Tumačeći to, Kongregacija za kler je 8. prosinca 2016. objelodanila Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi pod nazivom: Dar svećeničkog zvanja: Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis. Tu jasno daje naznake: „U ishodištu svećeničkog poziva je dar Božje milosti, koji se poslije opredmećuje u sakramentalnom ređenju. Taj se dar izražava u vremenu posredovanjem Crkve koja poziva i šalje u Božje ime. U skladu s tim, osobni se odgovor razvija tijekom procesa koji započinje sviješću o primljenom daru te postupno sazrijeva s pomoću svećeničke duhovnosti, sve dok se ne oblikuje kao stalan oblik života, s nizom dužnosti i prava, te točno određenom službom koju preuzima kao zaređeni službenik“, br. 34. Ovim se riječima zapravo sažima racionalni odgovor na pitanje s kojim se često susretne mladi svećenik, a koje prvotno seže u područje emocije i duha: „Kako si se odlučio na to zvanje?“

Očito je pak kako svaki mladić u ovome procesu nalazi intimni odnos prema tome pozivu. Iako postoje i oni koji nedvojbeno zalutaju u „duhovni stalež“, ipak će se na temelju življenja većine prepoznati da su tu, jer je tijekom vremena u njima sazrijevao osobni odnos prema Isusu Kristu, koji je: i ideal, i poziv, i snaga toga zvanja. Jer ako to uistinu nije tako, onda je uzaludno odricati se svega što se od čovjeka traži kako bi postao i bio svećenik. U takvoj bi se egzistenciji naprosto prepoznavalo da joj nedostaje duha. Kao što je to bilo razvidno tijekom povijesti, ne samo kod pojedinaca, nego i cijelih zajednica koje su proizvodile razdore pa i velike raskole unutar Crkve.

Prostor Bosne i Hercegovine također bilježi trenutke kada je i unutar duhovnoga staleža sve drugo bilo važnije od kultiviranja duha. A za to ne treba ići u daleku prošlost: dovoljno je promotriti razdoblje od posljednjega rata naovamo… Stoga, unatoč „nesavršenostima“, danas valja konstatirati kako je izgledno da se na tom planu stvari popravljaju. Vrijeme dokazivanja i „pokazivanja mišića“ između dijecezanskog i redovničkog klera, koje je u ozračju poratne zbunjenosti uslijedilo nakon ratnoga ludila, dobilo je svoju presudu i kraj u velikom valu migracija koji je mnoge krajeve ostavio na ostatcima ostataka. Tako da je materijalno očigledno padalo u drugi plan, a s njime i različita trvljenja. No, izgleda kako je nastupilo doba letargije i konformizma u komu je, po svemu sudeći, najveći izazov: napast „očuvanja muzeja“, a ne sagledavanja pastoralnih potreba. Odatle se može konstatirati kako su mlade i mlađe generacije svećenika i redovnika pozvane u prvom redu biti nositelji zajedničkih ideja obnove kolektivnoga duha katoličkoga i hrvatskog puka kojemu su poslani služiti, ostvarujući tako poslanje radnika na njivi Gospodnjoj.