Katolički tjednik

Premda je Katolička Crkva današnjice nerijetko na udaru feminističkih i, općenito, liberalističkih ideologija, politika, pokreta, udruga i koječega, istina je da ne postoji religija u kojoj žena ima važniju ulogu nego upravo u kršćanstvu, a na osobit način katoličanstvu. Štoviše, cjelokupno je svećenstvo povjereno upravo ženi: Blaženoj Djevici Mariji; mjesta bogoštovlja ponajviše su posvećena njoj; i ona ima nezaobilaznu ulogu u kultu. Istodobno to ne znači kako je u praksi sve idealno i da „muški element“ nije dominantan, nego jednostavno da katolička vjera nije zamisliva bez ključne uloge Žene – pa i danas većina onih koji sudjeluju u svetim misama i obredima jesu upravo žene. I neovisno na njezin toliki utjecaj, simptomatično je kako baš nju feminizam zaobilazi u širokom luku. Odgovor na pitanje zašto, vrlo moguće je pronaći u činjenici kako ta Nazaretska Djevojka vodi k Bogu otkrivajući smisao ljudskoga postojanja koji prokazuje bezidejnost liberalističkoga poimanja slobode, te ostvaruje ono što se nekoć na vjeronauku učilo: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“ Stoga upoznavanje te Bezgrješne Djevice nikada se ne zadržava na plitkoći, nego ide u srž smisla ljudske osobe. I bez obzira što se europski čovjek može podičiti svojom bliskošću s Marijom, ipak je ona najveći utjecaj izvršila u Latinskoj Americi gdje je časte kao Gospu Guadalupsku. Novija povijest Meksika otkriva upravo tu smjerokaznu dimenziju.

U tom kontekstu, pokušavajući si predočiti značaj toga vida štovanja Blažene Djevice Marije, možemo maštati koliko je velika ukupnost ljubavi hrvatskoga puka prema Gospi: Bistričkoj, Kondžilskoj, Trsatskoj, Olovskoj, Sinjskoj/Ramskoj (kao one čiji su likovi postavljeni u svetištu u Nazaretu)… Uz svaku se tu marijansku pobožnost vezuju legende i događaji koji su utkani u identitet pojedinoga kraja i nemoguće ih je otrgnuti, kako iz povijesti, tako i sadašnjosti. To su vrela duhovnosti, nade i utjehe koja nadilaze ovozemaljske toponime i komadić njih se nosi sa sobom gdje god pođe čovjek koji je s njima (od)rastao.

S obzirom na masovnost obraćenja i globalni karakter, možemo kazati kako je Gospa Guadalupska upravo to ne samo Meksikancima, nego cjelokupnoj, nekoć teško poganskoj, a danas većinski katoličkoj Latinskoj Americi. I kada se zaviri u početke toga štovanja, naći ćemo pregršt, ljudskom razumu, neobjašnjivih događaja i pojava koji daju naslutiti „prst Božji“. Također, razvidno je kako je Gospa „uspjela“ ono što nijedna zemaljska sila nije niti može: poraziti zlo u ljudskom srcu i otvoriti ga Bogu. Poznato je, naime, kako su Španjolci „otkrivši“ Ameriku, doveli i misionare te su na različite, nerijetko i krvave, načine širili katoličanstvo. No, bez obzira na svu „infrastrukturu“, sve je to davalo slabe rezultate. Jer oni koji su se pod prijetnjom „obraćali“, čim bi opasnost prošla, vraćali bi se svojim starim poganskim vjerovanjima imajući iskustvo i prinošenja ljudskih žrtava. Sve dok Bezgrješna Djevica nije intervenirala.

Marijin je „intervent“ išao preko domorodca Ivana Diega Cuauhtlatoatzina („Orao koji govori“) kojemu se od 9. do 12. prosinca 1531. ukazivala i s njim na njegovu asteškom jeziku razgovarala na brdu Tepeyacu nedaleko od grada Meksika. Preko njega je dala i znak tadašnjem (logično nepovjerljivu) biskupu Juanu de Zumarragi, a trajan podsjetnik na to jest ono što danas znamo kao sliku Gospe Guadalupske uz koju se još uvijek vezuju znanstveno nedokučive stvari. No, zasigurno je još neobjašnjivije i intimnije ono što je uslijedilo nakon tih događaja, a govori o istinskom obraćenju milijuna ljudi. Najedanput ono što cijela ljudska sila nije uspjela, počelo se događati zahvaljujući Djevici Mariji.

Od tada pa sve do sada ona je nadahnuće i utjeha na osobit način meksičkom narodu koji je često dolazio, a i dolazi u teška iskušenja. Poglavito tomu svjedoči razdoblje od 1917. do 1929. kada se Katolička Crkva našla na udaru boljševičkoga režima koji ju je – kao i svugdje – htio uništiti. No, nije uspio zahvaljujući vjeri očitovanoj i u Cristero ratu (znanom i kao Cristiada) koji je od 1926. do 1929. iznjedrio niz mučenika. Simbol te vjere danas je kip i svetište Krista Kralja (Cristo Rey) na planini Cerro del Cubilete, u Guanajuatu – u komu, što je još znakovitije, molitva nikada ne prestaje jer uvijek ima ljudi koji se tu mole. A molitva je uistinu potrebna jer su sile zla iznimno jake u vidu narkokartela, korupcije i rasprostranjena kriminala. Zbog toga je u aktualnom trenutku – prema statističkim podatcima koji kažu da je od 1990. do 2023. ubijeno najmanje 58 prezbitera, uključujući i jednoga kardinala – Meksiko najopasnije mjesto na svijetu za svećenike. Razlog je zato što ih ljudi smatraju autoritetima, pa stoga narkobande njihovim ubojstvima šalju poruku da kontroliraju područje. No, jasno je kako u prisutnosti Gospe Guadalupske nitko ne može kontrolirati područja ljudskih srdaca – a to je najvažnije i to je snažna poruka, ne samo za taj kutak svijeta, nego i za hrvatski narod koji živi svoje iščekivanje ponovnoga rođenja neumrle nade.