Katolički tjednik

Govoreći o istinskom bogatstvu, narod kaže da „nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj kojemu malo treba“. Na toj bismo matrici mogli reći i o siromaštvu, da „nije siromašan onaj koji malo ima, nego onaj kojemu puno treba“. Tu je misao antologijski izrekao poznati američki luteran i ekumenski djelatnik Frank Buchman (1878. – 1961.) u jednom od svojih govora: „Pretpostavimo da je svima dovoljno stalo, da svi dovoljno dijele, ne bi li onda svi trebali i imati dovoljno? Na svijetu postoji dovoljno za svačije potrebe, ali nema dovoljno za svačije pohlepe“ (Ponovno stvaranje svijeta, 1947.). Zbilja, osim svemira i gluposti, u područje beskonačnoga, kada joj se čovjek prepusti, ulazi i ljudska gramzljivost. Posjedovati, upravljati i dominirati, napasti su u temelju kojih leži nedostatak ljubavi. Odmaknuvši se od dnevnopolitičkih previranja, možemo razaznati kako je to osnovni problem zemlje složenosti kakva je Bosna i Hercegovina. Ukazivati na tu duhovnu sirotinju ne mogu ni politički, ni gospodarski, ni kulturni segmenti društva. To je prvotni „posao“ vjerskih zajednica koje svoj govor i djelovanje, zarad autentičnosti, ne bi smjele kontaminirati bilo kojim drugim rječnikom. 

U ovom kontekstu nužno je ukazati na potrebu razlikovanja „duhovne sirotinje“ od „siromaštva duhom“ koje Isus stavlja za vrjednotu kada kaže: „Blago siromasima duhom“ (Mt 5,3). On, kako objašnjava Katekizam Katoličke Crkve, „učenicima nalaže da ga pretpostave svemu i svima i predlaže neka se 'odreknu svega što posjeduju' (Lk 14,33) poradi njega i evanđelja“ (br. 2544). Drugim riječima, „siromaštvo duhom“ je protulijek pohlepi: Onaj koji misli na nebesko, svoj će duh – iz kojega proizlaze ljudske želje – osiromašivati za zemaljsko postajući nenavezan na materijalno. Takav će se istodobno bogatiti ljubavlju prema životu, kojemu je smrt samo prag na prijelazu iz jednog oblika postojanja u drugi. Nipošto to ne znači biti „glavom u oblacima“, nego baš suprotno: činiti sve s ljubavlju na ovoj zemlji znajući da (i) o tomu ovisi način onostrana življenja.

Na tom tragu valja pronaći kako u zemlji Bosni i Hercegovini, više od četvrt stoljeća nakon završetka rata, ponajviše nedostaje upravo te ljubavi. Porušene zgrade i kuće su obnovljene, a i mnogobrojne su nove izgrađene. Materijalno siromašnih još uvijek, nažalost, ima, ali daleko je to od stanja umiranja od gladi. Situaciju u ovoj zemlji i međuljudske odnose najbolje možda opisuju riječi Sv. Majke Terezije: „Danas svijet nije samo gladan kruha, nego je gladan ljubavi. Ljudi su gladni prihvaćanja, gladni su ljubavi… U mnogim zemljama ljudi imaju sve osim blizine drugoga, osim tuđeg razumijevanja.“ Nedvojbeno je kako ovo podneblje i dalje rađa plodovima mržnje čije je sjeme njegovano na različitim poljima.

To je ocijenio i kardinal Vinko Puljić gostujući na jednoj ovdašnjoj televiziji uoči Svisvetih 2022. „Duboko me zabrinjava u ovoj BiH – ne znam koji postotak, al' recimo 90 % ljudi izjašnjavaju se kao vjernici. Ma, vjera i mržnja ne idu zajedno. Tko god mrzi, laže da vjeruje (…) Recimo konkretno, od povijesnih ratova do današnjih: svaka smrt je nekome bol nanijela. Ako to ne znamo vrjednovati, poštivati, onda nema ljudskosti, nema čojstva. A u državi u kojoj nema čojstva, ona nije duga vijeka“, poručio je kardinal ukazujući kako je bosanskohercegovačka zemlja uistinu ljubavlju „suha, žedna, bezvodna“ (usp. Ps 63). Na to su kao potvrda došle riječi reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića koji je komentirajući u istoj emisiji izrečenu kardinalovu opasku da njegovo spominjanje „prebrojavanja“ ne doprinosi dijalogu, rekao kako kao musliman odbacuje „tendenciozno intoniranu izjavu“. Zato je dodao „fusnotu“ „kako je njegovo obraćanje bilo refleksija na izjavu gospodina Izetbegovića, te da se odnosila na one koji godinama prijete secesijom i sukobom na prostoru BiH ukoliko se ne udovolji njihovim zahtjevima“. I zato je podcrtao kako će se muslimani sigurno braniti u slučaju agresije na njih.

Nitko, dakako, ne može osporavati reis-ul-ulemi pravo komentirati društvenu zbilju, međutim jasno je da vjerske zajednice, poglavito u ovako osjetljivom području kakvo je Bosna i Hercegovina, moraju govoriti jezikom vjere, a ne politike; na podlozi ljubavi, a ne matrici mržnje. Spominjanje „prebrojavanja“, pa makar bilo u predizborne svrhe jedne stranke, ulazi u fond riječi svojstven vojničkom i(li) političkom govoru, a nikako izražavanju jednoga vjerskog poglavara. Tko to ne razumije, već je samo njegovo polazište tendencioznoga karaktera. Na tom tragu, nije nikakva tajna da kod ef. Kavazovića dolaze na razgovor mnogi političari muslimani. I to je sasvim u redu. No, nije u redu da vjerski rječnik bude na bilo koji način politiziran.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju