Katolički tjednik

Uistinu je ironično da život čovjeka u mnogomu definira njegova smrt. Pri tomu se u određenom obliku mogu izuzeti nasilne, tragične i nesretne okolnosti koje proizvedu iznenadan odlazak s ovoga svijeta. Međutim, kada se bolje pogleda, uočljivo je kako je i to sastavnica nečijega načina življenja, ali i odraz „priložne oznake“ vremena i mjesta. Tako, ukoliko neki katolik umre, a da prethodno nije dobio „sakramente popudbine“ (ispovijed, bolesničko pomazanje i pričest), to može značiti ili da je iznenadno preminuo, ili da o potrebi toga dok je ležao na bolesničkoj postelji uopće nije razmišljao, ili da je to smatrao nepotrebnim. Sve od nabrojanoga priča je za sebe koja također nosi pouku. Ona pak biva preciznija proporcionalno uobičajenim okolnostima bolesti i(li) starosti, kao posljednje stepenice pred pragom smrti. Jer teško je pojmiti da bi se praktični vjernik, koji je redovito išao u crkvu i slavio sakramente, „bojao svećenika“ u trenutku kada vidi da se približava odlazak s ovoga svijeta; ili da bi se onaj koji „nikada za Boga nije mario“ najedanput sjetio kako postoji Crkva. Istina, sve od toga je moguće i u praksi mnogo puta potvrđeno, ali to onda otvara prostor za utemeljenu sumnju: da vjera „praktičnog vjernika“ zapravo nije imala puno veze s njegovim životom, kao i to da je „nebriga“ ovoga drugog samo stvar površnosti, a ne životnog uvjerenja. U tom kontekstu važan trag ostavljaju oporuke – kao posljednje svjedočanstvo čovjekova pogleda na svijet i svojevrsni smjerokaz njegova življenja. Zbog toga su one i predmet zanimanja javnosti, poglavito kod onih koje se opisuje kao „javne osobe“.

A da se u njima može svašta pročitati, to na osobit način govori aktualno postmoderno doba. Tako je nedavno objelodanjena oporuka indijskoga industrijalca Ratana Navala Tate (preminuo 9. listopada 2024.), koja je „šokirala“ njegove najbliže srodnike. Naime, veliki dio svoga bogatstva ovaj je tajkun, koji se nikada nije ženio, niti imao djecu, ostavio svome psu Titu – „da dobije neograničenu skrb“. Također, znatan dio „kolača“ dobili su njegov batler i njegov kuhar, a ostalo će pripasti njegovu bratu i dvjema polusestrama. „Ova je oporuka gesta zahvalnosti za radost i brigu koju su mu pružili njegovi ljubimci i dvoje najbližih pomoćnika“, prokomentirao je Ratanov bliski prijatelj Suhel Seth.

Čitajući ovo, zasigurno će se mnogi na prostorima bivše zajedničke države sjetiti kultnoga filma iz 1982. koga je, prema scenariju Dušana Kovačevića, režirao Slobodan Šijan – Maratonci trče počasni krug. Nakon što im premine „rodozačetnik“ Pantelija, njegovi nasljednici – svi odreda muškarci koji su u krvnom srodstvu u pravoj liniji [dakle sin, unuk, praunuk…] – i služavka, okupe se kako bi pročitali oporuku. I umjesto da saznaju što komu pripada, čuju tragikomične riječi: „Bogu hvala, vek i po proživeh u zdravlju i radu. Slutim da mi je vreme umirati te ove reči u pero govorim prijatelju, advokatu Miliću, jer u vas, deco, sve zajedno nemam nimalo poverenja. Žao mi je što ste moji, a ne deca nekog mog neprijatelja: ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti. Što se tiče moje imovine – a to vas najviše zanima – mogu vam saopštiti sledeće: sve što imam ostavljam samome sebi.“

Dio duše, života i pogleda na svijet može se doznati, primjerice, i iz autentične oporuke – u Sarajevu nekoć čuvenoga – Hadži Makse Despića, objavljene u knjizi Zapisi starog Sarajlije (priredila Dragana Tomašević, Prosvjeta, Sarajevo 2019.). Nakon početnih opaski što sve ima pripravljeno za ukop (uključujući i „bocu svete vode s Jordana“), veli, očito suprotno tadašnjim običajima: „Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, džumbuse stvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje, ni kafa se ne pije.“ Uz ostalo na kraju nalaže da se poslije njegove smrti dadne novac sirotinji „bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze“, i to pravoslavnoj 1 000 dinara, a rimokatoličkoj, muslimanskoj i židovskoj po 500. „Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju koji bude imao svijesti i razuma u glavi“, zaključuje na nadnevak 29. ožujka 1921.

Upravo je pouka o životu ono što se iščitava iz svake oporuke. Odatle je zbilja zanimljivo kakve poruke šalju oporuke svećenikā. Simptomatično je, u tom kontekstu, što je na jednom svećeničkom susretu nekolicina njih burno reagirala na prijedlog da one nakon smrti svakog pojedinog budu obznanjene u službenom glasilu. Pravdali su to riječima kako je „zakonski zabranjeno“ i da je to „privatna stvar“. Međutim, ni jedno ni drugo u potpunosti ne odgovara istini – jer niti postoji zakon koji takvo što zabranjuje, a niti je to apsolutno privatna stvar budući da su i svećenici javne osobe. Štoviše, s obzirom na tračeve koji se nakon smrti pojedinih pojave te na potrebu istinitoga informiranja javnosti, postoji više razloga za objelodaniti oporuku, nego za sakriti ju. Očito je kako bi se onda moglo prepoznati da ima onih koji su poput gore nabrojanih slučajeva: „uvrijeđenoga“ Ratana, „razočaranoga“ Pantelije ili pak „samosvjesnoga“ hadži Makse, pa svoju stečevinu tijekom svećeničkoga vijeka ostavljaju kojekomu. No, možda veća od svih poruka jest stav da se ni u kojem slučaju oporuka „ne smije“ objelodaniti – čak i kada bi postojala opcija da svi budu pitani daju li pristanak… baš kao da je cijeli život ukraden ili protraćen. A biblijsko je načelo: „Ako pravo radiš – vedrinom odsijevaš!“ (Post 4,7) te svatko svojom smrću, bez ijedne (napisane) riječi puno kazuje.