Katolički tjednik

Za aktualno stanje u zapadnoj civilizaciji, obilježenoj zaglupljujućom „rodnom“ (gender) ideologijom te izazovom loše integracije azijskih i afričkih migranata, mnogi uz ostalo krive i Crkvu – u prvom redu Katoličku, jer su se različite protestantske denominacije već odavno pretvorile u obična folklorna društva, a pravoslavne kao malobrojnije okrenute same sebi. Ono što ljudi ponajviše predbacuju može se sažeti u sintagmu „društvena pasivnost“. To nipošto ne znači kako katoličke institucije nisu aktivne na mnogim poljima, počevši od humanitarnoga do znanstvenog. Međutim, ponajviše se osjeća gubitak jasnoće misli i smjerokaznosti koje bi upućivale na svjetonazor duboko ukorijenjen u vjeri proizišloj iz Svetoga pisma i stoljetnoga nauka crkvenih otaca. Drugim riječima, sve se više uviđa kako svjetovni duh vremena oblikuje i nutarnju dinamiku Crkve. Događa se proces sekularizacije evanđelja, umjesto evangelizacije sekularnoga prostora. Pri tomu se malo tko zanima za uzroke stanja u društvu, nego se isključivo bavi posljedicama, osuđujući unaprijed – dugoročno gledano – na propast svoje postupke, projekcije i planove. Nedvojbeno je kako i samu Crkvu treba evangelizirati: da joj motiv djelovanja ne bude, slikovito kazano, „što će svijet reći“, nego „s čime će pred Boga doći“. Na tom tragu, želeći imati relevantnost u društvu, jasno je da treba reagirati na različite pojave i fenomene koji se događaju i „izvan sakristije“. No, upravo tu stoji ili pada njezina vjerodostojnost.

Na tom tragu može se prepoznati kako je Katolička Crkva u Njemačkoj nerijetko društveno angažirana. Tako su 26. rujna 2024. objelodanili dokument naslovljen Objašnjenja o tome kako se nositi s ekstremističkim stavovima, koji su u suprotnosti s temeljnim načelima Katoličke Crkve – pomoć u tumačenju članaka 6. i 7. Temeljnog reda crkvene službe. Na 35 stranica teksta biskupi su iznijeli kriterije za otpuštanje pristaša „ekstremističkih“ stranaka s crkvenih položaja. Rečeni dokument dolazi sedam mjeseci nakon što su izdali deklaraciju u kojoj su osudili pojavu označenu kao „pučki (völkisch) nacionalizam“. Sve to proisteklo je iz njihove zabrinutosti zbog rasta desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) te je poslije deklaracije uslijedilo otpuštanja članova ove partije s crkvenih položaja. Sada su istaknuli kako je „širenje desničarskih ekstremističkih slogana – uključujući osobito rasizam i antisemitizam – nespojivo s profesionalnim ili dobrovoljnim služenjem u Crkvi“. Uz ostalo navodi se kako propisi, koji se odnose na volontere kao i na zaposlene na puno radno vrijeme, zahtijevaju da se „identificiraju s ciljevima i vrijednostima Crkve“. Pri tomu razlikuju tri kategorije uposlenih: oni koji vode katoličke ustanove i udruge; oni koji imaju pastoralne, katehetske ili liturgijske uloge ili su zaposleni u župnim uredima te svi ostali koji „duguju samo onu razinu lojalnosti koja je nužna za obavljanje njihovih aktivnosti u crkvenoj službi“. Za prve se izričito navodi da je članstvo u AfD-u nespojivo sa službom pa ih se može otpustiti; za druge „članstvo u nekoj stranci ili ekstremističkoj organizaciji ili zalaganje samo za jednu nije dovoljno kako bi imalo izravne pravne posljedice“; treće se može kazniti samo ako otvoreno dovode u pitanje temeljna načela Crkve.

Uzimajući u obzir da je u navedenom tekstu AfD spomenuta 56 puta (a uz nju u nekoliko navrata i Die Heimat – [Domovina] te Der III. Weg [Treći put]), očita je nakana uputiti na opasnost političkih „ekstremnih“ desnih opcija koje otvoreno, izrazito negativno, govore o pitanju migranata te uopće došljaka. A koliko ovakva izjava može biti bitna, govori i podatak koga su donijeli mediji, da njemačka Katolička Crkva, samo u Caritasu, ima više od 700 000 zaposlenih te još tisuće plaćenog osoblja i volontera. Zbog toga spomenuti dokument biva tretiran na dijametralno suprotne načine, a kreće se u rasponu od pastoralne odgovornosti do koloniziranosti Crkve političkom ideologijom.

Neovisno kako ga tko tumačio, razvidna je crkvena angažiranost glede društvenih tema – što samo po sebi Crkvu čuva da ne postane irelevantnim čimbenikom. Međutim, istodobno je simptomatično kako postoje područja koja ona u širokom luku zaobilazi, a mogu se sublimirati u pitanju zašto se sve više Nijemaca priklanja AfD-u i sličnima. U tom kontekstu stoji i problematika viđena kroz tzv. Sinodalni put koga je poduzela Njemačka BK i Centralni komitet njemačkih katolika, a unutar koga su i ljudi koji se javno protive definiranom katoličkom nauku (primjerice, glede teme abortusa). Odatle se logično može naslutiti kako je sama Crkva u Njemačkoj ideološki obojena u „crveno“ i stremi ka lijevom političkom spektru te u konačnici izostaje njezina autentičnost. Uvažavajući kako je uistinu nužno upozoriti na desničarski ekstremizam koji nikada ničega dobra nije donio, teško se oteti dojmu kako je sve rečeno na tragu samoubilačke zapadnjačke kolektivne misli. Ona je kod Nijemaca dodatno opterećena nacističkom prošlošću, koju si očito još uvijek ne mogu oprostiti, pa smatraju kako se svemu i svačemu trebaju „klanjati“. Ili kako je F. M. Dostojevski u svome romanu Zli dusi na usta pisca Karmazinova poručio: „Za Rusa je čast samo suvišno breme…“ A očito da ima „rusa“ i mimo Rusa.