Katolički tjednik

Najpogubnija kombinacija u ljudskome životu jest inteligencija i zloća. Kriminolozi će kazati kako najgora zlodjela počine, u načelu, iznimno inteligentni zločinci. Takve je onda i najteže razotkriti te privesti pred lice pravde i adekvatno kazniti. Nebrojeno se mnogo puta u povijesti pokazalo kako čovjekov intelekt, ukoliko nije usmjeren ka dobru, može proizvesti strašnu destrukciju čije se posljedice nerijetko trajno osjećaju. Zbog toga će i pedagozi inzistirati da su škole u prvom redu odgojne, a onda (ili istodobno) i obrazovne institucije. Dobri će učitelji đake učiti kako razmišljati, a ne samo „nabiflati“ pojedine lekcije. U tom kontekstu valja se podsjetiti kako je filozof Seneka (4. pr. Kr. – 65.) svome prijatelju, tadašnjem prokuratoru Sicilije Luciliju pisao: „Ne učimo za školu, nego za život!“ I uistinu, škola bi čovjeka trebala spremiti da što bolje može svladavati one životne lekcije. No, ako obrazovani ljudi to ne uspijevaju ili očituju različita zastranjenja, za takve narod obično kaže kako je „od svih budala najgora školovana budala“. U svemu se prepoznaje kako bi tijekom svoga sazrijevanja i izobrazbe čovjek trebao steći dvije važne odlike: sposobnost kritičkoga promatranja stvarnosti i posjedovanje ispravno formirane savjesti. Pri tom procesu, koji traje koliko i ljudski vijek, nužno je da pojedinci budu otvoreni učiti jedni od drugih, poglavito u svijetu različitosti kakvo je ovdašnje podneblje.

Međutim,kako se u takvom životnom kontekstu susreti ne bi pretvorili u sukobe, valja uistinu biti obazriv i uvažavati drugoga u cjelokupnosti njegova identiteta i dostojanstva. Što to konkretno znači, moglo se nazrijeti i u reakcijama koje su uslijedile nakon što su u javnost dospjeli isječci propovijedi koje je plehanski župni vikar i vojni kapelan u Vinkovcima fra Mato Vincetić izrekao na Mladu nedjelju, 20. kolovoza 2023. na Plehanu. Razlažući evanđeoski tekst o Isusovu susretu s Kanaankom (Sirofeničankom) koja ga je došla moliti da joj ozdravi kćer, a pri čemu joj je Gospodin – želeći očito otkriti njezinu vjeru – uputio „teške riječi“: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ (Mt 15,21-28), propovjednik se dotaknuo migranata. „Ne možemo mi prihvaćati migrante u svoju kuću, dati im sve, a onda oni bezočno, drsko, bezobrazno i bezobzirno dođu i kažu: 'Ja sam musliman, moraš mi dati hranu koju ja hoću da jedem.' Vidi, molim te, došao si iz zemlje gladan, žedan, gol i bos. Tvoj Bog te ostavio gladnog, žednog, golog i bosog. Došao si ovdje u moju kuću gdje je Bog Isus Krist kojem ja zahvaljujem za sve one blagodati koje ja imam na Zapadu (…) I sad ti meni naturaš svog Boga koji je tebe ostavio…“, kazao je, uz ostalo, kapelan Vincetić.

Mnogi su nakon tih riječi izrazili zgražanje i osudu, a Vrhbosanska nadbiskupija i Franjevačka provincija Bosna Srebrena ogradile su se od njegova istupa te je i on sam na kraju uputio ispriku javnosti. Uočljivo je da je fra Mato ukazao na istinu da je Isus pravi Bog i jedini Spasitelj te da je Europa izrasla na kršćanskim korijenima, ali na način kojim ne odražava toga Isusa. Kršćanin se, kako potiče Sv. Petar, ne treba stidjeti svjedočanstva, ali mora voditi računa kako to čini. Apostolski prvak jasno nalaže: „Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pt 3,15-16).

Na drugoj strani, valja uočiti također kako nije malo među kršćanima, ne samo u BiH i Hrvatskoj, nego općenito na Zapadu onih koji će rečenu propovijed okarakterizirati na način: Napokon se netko usudio izravno kazati – da bi muslimani, a na osobit način oni koji kao migranti dođu iz islamskih zemalja, trebali shvatiti kako je njihov način života, u komu je određena religijska praksa imala važnu ulogu, naprosto inferioran u odnosu na ono što su zatekli u zapadnoj civilizaciji. Prije svega tu se misli na obdržavanje islamskih propisa o odijevanju, hrani i piću. Međutim, bez obzira koliko se u stvarnosti nalazilo opravdanja za takav stav – poglavito u ekstremnom nesrazmjeru između bogatih i siromašnih u arapskom svijetu – istina je da se time ulazi u interne stvari jedne zajednice. A povijest uči kako doslovce nema segmenta koji, konkretno, kršćanstvo i islam nisu jedno drugom spočitavali i dovodili u pitanje. Iz svega toga samo su se rađali novi sukobi, a nikako susreti.

Zato je nužno svakomu ostaviti da živi svoj identitet i kritički promatra svoje životne prakse jer svaki drugačiji način nosi realnu opasnost biti shvaćen kao izravni napad na cjelokupnu religiju. Vrijeme globalnih komunikacija koje omogućava do sada neviđenu brzinu razmjene informacija, ideja i resursa, može pomoći svakom pojedincu i njegovoj zajednici izoštriti svoje kritičke poglede. (Nešto od toga iščitava se u pobuni mladih protiv šerijata u Islamskoj Republici Iranu.)

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju