Katolički tjednik

Problem na osobit način balkanskog mentaliteta, ali i globalna boljka jest što postoji puno onih koji bi da ih se sve i o svemu pita, a malo onih koji su voljni i sposobni „podmetnuti leđa“ te preuzeti svoj dio odgovornosti. Tomu blisko, među intelektualcima je mnogo onih koji imaju „ideje“ i „sve znaju kako treba“, samo kada dođe trenutak realizacije tih zamisli, onda bi sve prebacili na druge ili jednostavno nisu kadri obaviti posao, tj. dovesti do cilja koji će uroditi plodom. Iz takva biotopa izrastaju „nosači tereta na tuđim leđima“, odnosno hvalisavci koji će rado preuzeti zasluge za nešto dobro, kao i mudrijaši koji će se nakon neuspjeha nekoga djela slavodobitno šepuriti tumačeći kako su „već sve znali“ i pokazujući koliko su drugi – za razliku od njih – nesposobni. Dakako, osobni rezultati kod takvih su u načelu nikakvi, jer osim isprazna mudrovanja i „prodavanja magle“ nikada nisu zasukali rukave te prihvatili rizik neuspjeha, kritika i obezvrjeđivanja. Stoga, u konačnici, nikada u značajnoj mjeri nisu dali svoj doprinos društvu. Također, slične se pojave uočavaju i unutar Katoličke Crkve koja iako nema preslikane demokratske principe upravljanja i odlučivanja, ipak opstaje već dva tisućljeća. Prvi razlog tomu, razvidno, je Duh Sveti koji ju vodi, a drugi cijeli niz ljudskih elemenata koji čine ono što se zove savjetovanje i suodlučivanje. Jedan od izraza toga jest i Sinoda biskupa.   

Riječ je o institucionalnom očitovanju biskupskoga zajedništva s Petrovim nasljednikom – papom, koje je ustanovio Pavao VI. 15. rujna 1965., te je izravan plod II. vatikanskog koncila. Može biti opća (redovita ili izvanredna) i posebna (usp. kan. 345). Kako je objašnjeno u apostolskoj konstituciji pape Franje od 1. listopada 2018. Episcopalis communio: od tada Sinoda „nova kao ustanova, ali drevna u svom nadahnuću – djelotvorno surađuje s rimskim prvosvećenikom, na načine koje je on sam odredio, u važnijim pitanjima, to jest onima koja zahtijevaju posebno znanje i razboritost za dobro cijele Crkve. Na taj način Biskupska sinoda 'predstavlja čitav katolički episkopat, ona pokazuje da svi biskupi u hijerarhijskom zajedništvu sudjeluju u brizi za opću Crkvu'“ (br. 1). Iako se, dakle, govori o okupljanju i suodgovornosti biskupa, „Biskupska sinoda jednako tako mora sve više postajati povlašteno sredstvo za slušanje Božjeg naroda… to je prikladno sredstvo da se čuje glas cijeloga Božjeg naroda upravo preko biskupa koje je Bog postavio kao 'vjerodostojne čuvare, tumače i svjedoke vjere cijele Crkve', pokazujući se – od skupštine do skupštine – kao rječiti izraz sinodalnosti koja je 'konstitutivna dimenzija Crkve'“ (br. 6).

To će na predstojećoj – prvoj od dviju – sesiji Skupštine Biskupske sinode od 4. do 29. listopada 2023., na temu Za Sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, dobiti i drugu dimenziju. Naime, ne samo da će se glas Božjega naroda čuti „preko biskupa“, nego će pravo glasa imati i oni koji nisu biskupi: svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici – kako muškarci, tako i žene. A budući da sam naziv „Biskupska sinoda“sržno uključuje riječ „biskup“, zasigurno će se, u kontekstu sudjelovanja „šire baze“ vjerujućega puka, trebati promisliti i o adekvatnijem izrazu. U svakom slučaju, papa Franjo je, otvarajući ovaj sinodalni hod 9. listopada 2021., upozorio kako ona nije „parlament“, niti „ispitivanje mišljenja“, a ne smije biti ni crkvena „konvencija“, „studijska konferencija“ ili „politički kongres“. Sinoda je, i u ovako „proširenom“ obliku, „događaj milosti“ i „proces ozdravljenja vođen Duhom“ koji nema veze s „demokratizacijom“. Ponajviše što se pod „demokracijom“ može potkrasti proces „pametovanja“ bez ikakva cilja i odgovornosti.

Odatle je uistinu i ova, kao i prethodnih 15 redovitih i tri izvanredne opće skupštine te 11 posebnih skupština Biskupske sinode, prvotno duhovni događaj u komu sudionici, potpomognuti molitvama cijele Crkve, trebaju tražiti volju Božju. Poglavito što je biskup – kako ga predstavlja Episcopalis communio – istodobno i učitelj i učenik. „On je učitelj kada, uređen posebnom pomoći Duha Svetoga, navješćuje vjernicima Riječ istine u ime Krista, glave i pastira. Ali on je ujedno i učenik kad, svjestan da je Duh darovan svim krštenima, osluškuje glas Krista koji govori kroz cijeli Božji narod čineći ga 'nezabludivim in credendo'“ (br. 5). Na tom se tragu zrcali cjelokupna katolička ekleziologija čiji je integralni dio i uloga laika u Crkvi, koja u bitnomu obilježava narav sinodalnosti. To znači moliti za dar vjere i duhovnoga rasvjetljenja kako laici ne bi djelovali kao obični crkveni „plaćenici“, nego najautentičniji predstavnici Božjeg puka.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju